Svojim novim albumom Banjalučanin Igor Božanić izbija na sam vrh regionalnog etno izričaja.
Božanićev talent otkrila nam je 2018. Nina Romić, ugostivši ga u sklopu svog tadašnjeg programa Začarana Močvara još dok je taj mladi kantautor iz Banjaluke imao svega 17 godina. I njoj je privukao pažnju svojim EP-ijem „If I Was a Fish I Would Cry“ kojeg je snimio pod tadašnjim umjetničkim imenom Sir Croissant. Već je na tom kantautorskom uratku, pretežno otpjevanom na engleskom jeziku, pažnju plijenila Božanićeva emotivna vokalna izvedba koju sam tada okarakterizirao kao da je nešto između Dukata Strajnića (tada Stray Dogga) i Joséa Gonzáleza.
No bila je i jedna pjesma na materinjem jeziku – „Prljave šape“. Upravo je ona bila smjerokaz Božanićeve dominantnosti u izričaju na vlastitom jeziku, prema kojem se kasnije priklonio.
Pandemijska 2021. onemogućavala je nastupe, no nije spriječila da se Božanić kao kantautor definira objavom albuma „Runo“ na kojem je njegov izričaj zagrabio na zanimljiv način u etno, ali i u komorni klasičarski bazen.
Ove godine ušao je kompletno u, kako sam kaže; „Etno i sjetno“ i u suradnji s Pavlom i Srđanom Popovom iznjedrio album „Žega“. Braća Popov su svakako bili dobar izbor obzirom da su se u produkcijskom segmentu svojim iskustvom i znanjem pobrinuli da Igor Božanić dobije svoj najkvalitetniji album dosad na kojem ništa ne miriše na „kućnu radinost“. No kao i kod prijašnjeg albuma, taj etno je prošaran čak i neobičnijim klasičarskim intervencijama spram „Runa”, poput pratnje na harfi Mine Marinković.
Pristup je također drukčiji i rekao bih kao da se ponavlja scenarij koji je uspješno definiran s Amirom Medunjanin, a to je da dominiraju obrade, uglavnom poznatih sevdalinki kao i tri stare banjalučke gradske pjesme. No autorski prostor nije ostao neispunjen, te su utkane i dvije Božanićeve pjesme – „Umij me, more“ i „Bosna“.
Već uvodna „Lijepa Meleća“ donosi pozadinsku instrumentalno raskoš, ali decentno uklopljenu obzirom na multiinstrumetalističko umijeće Pavla Popova, koji je, uzgred rečeno, odsvirao sve instrumente na album (osim harfe), tj. gitaru, kontrabas, violončelo, klarinet, mandolinu, perkusije, bubnjeve, sintesajzere, efekte i tepsiju. Igor majstorski interpretira Melećin zlokobni san i s novom dozom sjete ulazi u teren sevdalinke „Moj behare“ koju je svojevremeno proslavio Himzo Polovina. Sigurnost Božanićeve vokalne interpretacije tu je otvorila dodatni prostor braći Popov koja je zvučnoj kulisi pristupila na sineastični, gotovo ambijentalni, način što je ovoj reinterpretaciji udahnulo jedan drukčiji moment, ali taj moment samo dodatno naglašava izvorni duh pjesme, a nije remetilački faktor.
Treća „Umij me, more“, ujedno i prva autorska prirodno nastavlja započeti niz i time govori u prilog tome na koji nivo je banjalučki kantautor dospio u međuvremenu, posebno kad se uzme u obzir da pjesmu izvodi uz pratnju harfe. No i tu se pazilo na balans cjelokupnog materijala kako ne bi sve otišlo previše u artističkom smjeru jer naredna „Zmaj prileti s Bosne na Dunavu“ taman sve vraća u tradicijsku zvučnu sliku gdje akustična gitara i diskretni klarinet zajedno s Igorovim glasom kao da oponašaju mirni riječni tok koji određuje i ritam života ljudi koji se zagledaju u njega u potrazi za mirom.
Prema jugu Bosne potom snažno povuče „Snijeg pade na behar, na voće“ a Božanić tu zazvuči kao da je kojim slučajem sin Himze Polovine. Zahvaljujući svom androginom glasu, Božanić sigurno isporučuje i „ženski potpis“ sevdaha, tj. pjesmu „Djevojka se Suncu zamjerila“ Emine Zečaj, a potom i „Izdangubih ruže trgajući“ koja posebno naglašava dramatiku sporog protoka vremena provedenog u ženskom čekanju nemarnog muškarca.
„Žegu” zatvara „Bosna“, Igorova autorska pjesma kao emotivni toponim, odnosno forte albuma u kojem je upravo tragao za esencijom rodne mu Bosne koju kakve god nevolje snašle, ona ih kroz pučku duhovnost sevdaha uvijek nekako ublaži svojom misaonom poučnošću. I tu je opet dojam da je ovaj 25-godišnji Banjalučanin iznjedrio klasik sevdaha u svakom pogledu; i izvedbeno, i emotivno i na koncu lirski kad dušu razori posljednji stih: „Bosno, topli bakre, hladna ruko, Fi qalbi rano“ (Fi qalbi rano – Rano u mom srcu, prevedeno s arapskog, op.a.).
Kad se podvuče crta, jedino se može zaključiti da je „Žega“ u ovom trenutku zasigurno favorit za etno album godine na ovim prostorima.
Ocjena: 10/10
(Pop Depresija / Popoff, 2025.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
