Furiozno i glasno su grunuli, onako kako samo nabrijani trio to može učiniti, jer trio je uvijek najmagičnija rock postava kad sve funkcionira kako treba unutar tog trokuta između bubnjeva, basa i gitare.
Jučer je Birmingham imao možda najveći posljednji ispraćaj jednog velikana u svojoj povijesti. Ogromno mnoštvo ljudi pratilo je pogrebnu povorku i zaustavljanje ožalošćene obitelji Osbourne na Black Sabbath Bridgeu prekrivenom cvijećem i vijencima za pokojnog Ozzyja. Pune gradske ulice ljudi kojima još treba pridodati milijune koji su diljem svijeta pratili oproštaj od rodonačelnika heavy metala koji se od publike oprostio 5. srpnja velikim koncertom Black Sabbatha i brojnih grupa i glazbenika na Villa stadionu, a nepunih tri tjedna kasnije i od ovog svijeta.
Heavy metal je danas po mnogočemu najbrojniji i najpopularniji ogranak rocka i kao takav je zasigurno morao biti izmišljen kao zvučno utočište odbačenih, neshvaćenih i sudbinom nepomaženih. Za sve izvana heavy metal je bio i ostao nešto poput opasnog kvarta u koji se ne ulazi, za one unutra heavy metal je mjesto razumijevanja i velike empatije – paradoksalno one kršćanske empatije usred glazbenog stila koji je od prvog dana prokazivan kao vražja posla.
Ozzy Osbourne je u toj zajednici bio onaj najviše oštećeni među odbačenima i neshvaćenima, time onaj kojeg su svi osjećajima „nosili na dlanu“ i prema kojem se njegovalo veliko udivljenje i nadahnuće. Nikad unutar zajednice metalaca nije bio potegnut argument protiv Ozzyja, čak ni među onima koji su favorizirali neke druge bendove, koliko god se prepričavala sulude anegdote i urbane legende iz njegovog života.
Nadalje, u istim tim krugovima, koliko god se metal razgranao i mutirao kasnije, uvijek je najviše na cijeni bio onaj iskonski heavy metal koji je počeo s Black Sabbathom, jer se taj ujedno pokazao i najtežim jer nije podnosio nikog tko nije stopostotno bio „unutra“ dušom i tijelom – onako kako je bio Ozzy.
Istog dana u „posljednjim sekundama“ onog što tradicionalno zovemo krajem koncertne sezone u Zagrebu, nakon čega se sve seli na jadransku obalu, u Vintage Industrialu je nastupio The Atomic Bitchwax – bend kojeg čine bivši i sadašnji članovi Monster Magneta, tj. Chris Kosnik, Bob Pantella i Garett Sweeny.
Iako se izričaj Atomic Bitcwaxa kiti space/psych rock proto metal epitetima, oni su ipak otkivak koji kao da je nastao od iste one Black Sabbath slitine. Kosnik, Pantella i Sweeny su „Ozzyjeva djeca“ i tako su sinoć gruvali u Vintage Industrialu u kojem se i u toj posljednjoj sekundi pred ljetni koncertni raspust u metropoli okupio dovoljan broj publike.
Repetirali su svoj „45“, zgazili nas kao „The Giant“, uletjeli kao „Frankenstein“… Ukratko furiozno i glasno su grunuli, onako kako samo nabrijani trio to može učiniti, jer trio je uvijek najmagičnija rock postava kad sve funkcionira kako treba unutar tog trokuta između bubnjeva, basa i gitare. Kako je Vlatko Stefanovski, to jednom rekao: „Trio je jedina postava gdje nitko tijekom koncerta ne može dići ruke u zrak, a da ne padne kompletna zvučna slika.“ E tako su The Atomic Bitchwax grmjeli i rolali poput plimnog vala – klupski, ali do daske.
Slavili su istovremeno i 25 godina postojanja, potpuno neopterećeni time što i nakon 25 godina ne sviraju arene, već i dalje rokaju po klubovima pred stotinjak ljudi i pronose onu energiju i ideju koja je krajem šezdesetih rođena u Birminghamu, tj. bar sam sinoć bio u tom uvjerenju potaknut svime što se događalo na oproštaju od Ozzyja. Nije bilo ni potrebe da ga spomenu, svirali su onaj pravi „cuttung heads“ metal, po iskonskim načelima žanra i oslobodili energiju istinske Ozzyjeve djece.
Nije u pitanju bio dugi koncert, neki kažu 45 minutu, neki jedan sat, no obzirom na amplitudu isporučenog, nisam im to zamjerio. Možda najbolja večer za oprostiti se, ali i razbuktati misli o Ozzyju Osbourneu i onome što je podario svijetu i što je i dalje živo i moćno – od klubova do stadiona.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
