Zbog svega što mu je prethodilo, sinoć smo prisustvovali nečem većem od običnog koncerta, nečem što budi nadu da se ipak nećemo vratiti u devedesete, vrijeme kada smo dojučerašnje heroje morali ići gledati u susjednu Sloveniju.
Po završetku Thompsonovog koncerta na Hipodromu, desni portali ponosno su pisali da više ništa neće biti isto i da će Hrvati odsad živjeti u sreći i zajedništvu pod geslom “ljubav, vjera i domovina“. U toj novoj Hrvatskoj, pokazalo se ubrzo, gradovi će otkazivati koncerte ako se pobuni neka braniteljska udruga, čak i kada za svoje optužbe nemaju nikakvih dokaza.
Momčilo Bajagić Bajaga i njegovi Instruktori na udaru takvih (za)branitelja nađu se svakih nekoliko godina, najčešće u trenucima kada naše društvo ozbiljnije zakorači udesno, pa su im ovoga puta otkazani koncerti u Sisku i Solinu, dok je uoči nastupa u Puli Facebook stranica organizatora bila puna komentara u rasponu od uobičajenog nacionalističkog vrijeđanja do izravnih prijetnji. Stoga su iz Incognito Agencyja bili prisiljeni izdati priopćenje u kojem su naveli kako će sve poruke u kojima se spominju bombe i drugo toplo ili hladno oružj prijaviti policiji, a svirka u Malom rimskom kazalištu u Puli na kraju je završila u kategoriji visokog rizika. Tako smo u petak imali prilike gledati scene primjerenije nogometnim derbijima nego novom susretu s glazbenikom koji je devedesetih pjevao protiv rata (povećani broj redara, policajci sa psima) i čiji se jedan od najvećih hitova zove “Samo nam je ljubav potrebna“.
Kako to često biva, silni napadi odbili su im se o glavu jer su izazvali kontrareakciju svih onih normalnih kojima društvene mreže nisu samo poligon za uvrede i prijetnje pa se broj kupljenih karata posljednjih dana rapidno povećavao do te mjere da je nekoliko sati prije početka stigla obavijest kako je koncert rasprodan.
Prije nego što se posvetim samoj svirci, nekoliko ću redaka odvojiti kako bih i sebi i vama pokušao objasniti svoj odnos prema Bajaginoj muzici. Kako sam uvijek bio malo alternativnije nastrojen i sklon glazbene favorite tražiti daleko od srednje struje, Instruktori nikada nisu spadali među omiljene mi bendove iako u svojoj fonoteci imam većinu njihovih najvažnijih albuma.
Također, premda niti jedno od tih izdanja stvarno dugo nisam slušao, sinoć sam shvatio kako još uvijek znam skoro sve tekstove i nepogrešivo detektiram pjesme poslije svega par odsviranih akorda. To je i razumljivo jer je Momčilo napisao više desetaka skladbi koje su već odavno upisane u kolektivni DNK bivših nam “naroda i narodnosti“, kao i onih koje opravdavaju njegov status jednog od najcijenjenih autora ovih prostora. Drugim riječima, “Plavi safir“, “Tišina“ ili “Vesela pesma“ na neki me način prate čitav život, dobrim dijelom i zato što je eklektičnost Bajaginog rukopisa u njegovu fanovsku bazu regrutirala sve od pravovjernijih rokera do onih sklonijih nešto lakšim notama.
S obzirom da je sinoćnji koncert trajao oko dva i pol sata i predstavljao presjek rada grupe od debitantske “Pozitivne geografije“ do danas, vjerujem kako nitko iz Malog rimskog kazališta nije otišao razočaran činjenicom da nisu odsvirali njegovu omiljenu stvar. Aktualna postava benda, koju bi se dalo opisati kao spoj mladosti i iskustva, odnosno prvoboraca s legendarnog giga u Kulušiću 1984. poput Žike Milenkovića i Saše Loknera, te mlađih snaga Vlade Čukića na basu, bubnjara Marka Kuzmanovića i solo gitarista Marka Nježića-Kiće, stvarno zvuči besprijekorno i svakim tonom pokazuje koliko i dalje uživaju u tome što rade.
Otkad sam ih posljednji puta gledao uživo, Žika je skoro sasvim preuzeo ulogu frontmena, bolje rečeno majstora ceremonije zaduženog za nabrijavanje publike, dok su neke pjesme doživljele manji ili veći “facelifting“ pa je recimo “Tamara“ otišla sasvim u reggae, a folkom i etnom obojane teme tipa “Moji drugovi“ dobile malo šusa i približile se rokerskijem ogranku pjesmarice Instruktora.
Upravo iz tog ogranka, barem prema sudu vašeg izvjestitelja, dolaze Bajagini kreativni vrhunci, bilo da je riječ o baladama “Zažmuri“, “Tišina“ i “Kad hodaš“, bržim brojevima “220 u voltima“ i “Samo nam je ljubav potrebna“ ili midtempu “Grad“ s možda i najboljeg im albuma “Muzika na struju“. Na trenutke se činilo kako ne moraju ni pjevati jer će to umjesto njih drage volje odraditi publika pa ne čudi što je Lokner po završetku svirke našoj Nini Vrdoljak priznao da mu je ovo bio najdraži nastup u Puli, djelomično i zbog stvarno fenomenalnog prostora.
Zbog svega što mu je prethodilo, sinoć smo prisustvovali nečem većem od običnog koncerta, nečem što budi nadu da se ipak nećemo vratiti u devedesete, vrijeme kada smo dojučerašnje heroje morali ići gledati u susjednu Sloveniju. Strah me i nagađati što nam donosi sutra, ali ovu smo bitku svakako dobili.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
