Ostali smo bez jedne od tri najveće hrvatske pjevačice svih vremena.

Iako nikad ne znamo što donosi sutra ili iduća godina ili idućih deset ili sto ili tisuću godina, rečenica da smo u kolovozu 2025. ostali bez jedne od tri najveće hrvatske pjevačice svih vremena će teško biti osporena.
U devedesetoj godini života preminula je Gabi Novak, pjevačica čiji bismo vokal mogli staviti pod nazivnik 3E: elegancija, emocija, te “električni šapat” njezinog vokala koji nosi neizvjesnost i senzualnost. Nadobudni bi dodali i četvrti E, vitamin E kao simbol dugovječnosti. Što je također vrijedno spomena za glazbenu karijeru koja se protezala na osam dekada.
U toj karijeri Novak nije imala niti jedno spomena vrijedno umjetničko iskliznuće, što je za teško shvatljivi i vječno promjenjivi svijet šoubiznisa zavidno postignuće. Tijekom cijele karijere je pokazivala onu zdravu poniznost, riječ koja je često u medijima, ne jednom na krivi način i u krivom kontekstu.
Iako joj je karijera bila obilježena neupitnim umjetničkim trijumfima, slava joj baš nikad nije udarila u glavu. Imala je nekoliko glazbenih ljubavi, od kojih su u prvom redu jazz, zabavna glazba i kajkavske popevke. Suvišno je reći da je u svakom žanru ostavila par vokalnih interpretacija koje spadaju među najreprezentativnije.
Gabi Novak je rođena par tjedana prije Olimpijskih igara u Berlinu 1936., a preminula u Zagrebu par tjedana poslije hipodromskih igara 2025. Dva su nenormativna događaja postojala u Gabinom životu: u dječjoj dobi kad je 1945. ubijen otac Đuro i 2025., kad je nadživjela sina jedinca Matiju. Između ta dva događaja uglavnom kronološki zapisujemo kako je Gabi usmjeravala svoj broj života na itekako nemirnom moru. S majkom Njemicom je došla u Zagreb, završila Školu primijenjenih umjetnosti te radila u Vjesniku i Zagreb filmu.
Otpjevat će pjesme koje će biti uključene u antologijskim filmovima “H-8…” (“Sretan put”) i “Ljubav i moda” (“Ljubav ili šala”). U potonjem će i glumiti, no fokus će kod Gabi uvijek biti na glazbi i na glasu, koji će decentno nijansirati najrazličitije emocije. Ako je čudo kako je nedavno preminuli Brian Wilson skladao onakve pjesme s navršene dvadeset tri godine i objavio ih na albumu “Pet Sounds”, onda je otprilike jednako čudo kako je Gabi Novak sa 23 godine otpjevala emocionalno zahtjevnu temu “Sretan put” koja se pojavljuje u kulminaciji filma “H-8…”, jednog od tri najbolja hrvatska filma svih vremena.
Otprilike u to doba dijelila je scenu sa Louisom Armstrongom, a prepjev Gershwinove “Someone To Watch Over Me” je napisao tada 20-godišnji Arsen Dedić.
Iako su život i karijera Gabi Novak teško odvojivi od života i karijere njenog supruga Arsena Dedića, Novak bi bez problema mogla napraviti vrhunsku kompilaciju od dvadesetak pjesama koje nemaju veze s Dedićem: “Oči”, “Još uvijek”, “Prvi snijeg” i još bar dva tuceta drugih pjesama spadalo bi u kulturno blago Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država, a ne samo jedne male zemlje na brdovitom Balkanu. Gabine vokalne dionice su usporedive s onima Petule Clark i Dusty Springfield – pjevala je toplo, elegantno, kad je trebalo i – senzualno, ali nikad jeftino, niti egzaltirano.
Stihove: “Rekla sam ti da si prvi, kao što sam rekla svima” otpjevala je kako treba, kao legitimna igračica u lovu na muškarce, u vremenu kad su stereotipovi o muško-ženskim ulogama itekako bili izraženi, a na miran, stoički način je u kasnijoj fazi karijere slomila i stereotip o starenju. Gabi Novak nikad nije pokušavala svojim imidžem glumiti osobu bitno mlađu od sebe ili ganjati onaj stereotip savršenstva zakotvljenog u vječnoj mladosti, perfektnoj fizičkoj liniji, toni šminke i zadnjem modnom trendu na sebi. Sama je objasnila u djelu samopojašnajvajućeg naslova “Pjesma je bila život moj”.
S kreativne strane, Gabino zlatno doba su bile šezdesete i sedamdesete. U osamdesetima je snimila nekoliko albuma, no dojam je da je prihvatila promjene koje je život donio i iz te vizure “Nada” zvuči kao nada, a “Hrabri ljudi” – kao hrabri ljudi. Iako nije najpoznatija, iz tog perioda vrijedi istaknuti “Slavit’ ćemo sami” koju izvodi u duetu s Arsenom. U zabavnoj muzici, a o rocku da i ne govorimo, gotovo da i nije postojala tema starih bračnih parova koji i dalje imaju potrebu za bliskošću, ljubavlju i pripadanjem. Iako je Arsen napisao tu pjesmu, teško da bi ona izašla iz njega da nije imao nekog kraj sebe tko ga voli i kada je teško i tko stoji kraj njega “kao vojnik”.
U jednom momentu su Arsen i Gabi našli kreativnu nišu u kajkavskoj popevki, jednom nedovoljno poznatom žanru u kojem, koristeći toplinu i neposrednost kajkavštine, kažu mnogo više toga što osjećaju nego u pjesmama na štokavici. “Fališ mi” je pjesma koja ne bi trebala mrska ljubiteljima country rocka ili americane, što dovoljno govori da, iako o Arsenu i Gabi znamo “sve”, dobra je šansa da negdje na nekoj B-strani singla koji zaboravljen i ostavljen na milost i nemilost prašine broji dane do smaka svijeta, postoji zagubljen klasik koji baš čeka svoj trenutak da se otkrije.
Isto tako, s obzirom na sve što je proživjela i s obzirom na to tko sve danas dijeli savjete sumnjive kvalitete po društvenim mrežama, nadajmo se da je diskretno zapisivala odakle joj takva snaga i mirnoća da sve nevolje nadiđe. Vrijedilo bi to objaviti i čitati, kao što se slušaju i pjesme koje su drugi napisali, ali ih je ona glasom pretvorila u zauvijek svoje.