Ni ove godine nismo propustili možda i najomiljeniji alternativni festival u nas na kojem su nastupili Discharge, Goblini, Alergija, KRYN i Mižerija (valjda, nismo ih dočekali).
Bila je to večer prije redovnog mjesečnog sajma. Oni iskusniji dođu dan ranije kad se već pojave prvi prodavači i onda iskusno proberu najbolju perad. Pa zadovoljno sjednu na štekat na tromeđi Branimirove, Radićeve i Meštrovićeve, gdje se iz zvučnika najčešće čuju Kazalište i Belan. Početak je to pješačke zone, ima ljudi, šeta se, neočekivano je puno djece. Najviše je, ipak, obožavatelja Dead Kennedysa, Idijota, Bombardiranja New Yorka i ljubitelja anarhističkih parola, barem ako je po majicama suditi. I oni su tu, na tromeđi, na pivu dobrodošlice.
Razmišljanja ovise o trenutačnoj perspektivi. Sjedite li leđima okrenuti raskršću, vidite cijelom dužinom Branimirovu i na trenutak pomislite da je Benkovac sređen, obnovljen i blistav gradić. Okrenete li se na drugu stranu, u vidno polje uđu vam ratne rupe po fasadama, zgrade koje umiru čekajući obnovu, blijedo svjetlo iza škura koje samo što nisu pale.
Ovisi o trenutačnoj perspektivi. Da je tu na tromeđi, na pivu, sjedio netko ponesen aktualnim valom zajedništva i vjere, ne bi bio zabrinut. Jer sad kad se ova nanovo otkrivena ljubav prema domovini materijalizira, kad se skupe sredstva iz dijaspore i domoljubna radna snaga iz inozemstva i tuzemstva, kad se krene dovršavati ovaj nedovršeni posao, zablistat će i Benkovac i čitavi Kotari pa nek ih onda pita tko što hoće. E da je, ali nije. Tu, na tromeđi, sjedio je onaj koji je pomislio da ćemo svi otić u krasan kurac.
No, bio je to krivi trenutak za defetizam. Slijedili smo obožavatelje Dead Kennedysa, Idijota, Bombardiranja New Yorka i ljubitelje anarhističkih parola do igrališta iza Srednje škole „Knez Branimir“ i upali u zonu nerealnog optimizma. Zonu nejasne sreće, nepovezane s granicama, zemljom svetom i hrabrošću kraljeva. Zonu (koliko god zvučalo bogohulno) hipijevštine, neopterećenosti i majica u okvirima zakona. Zonu u kojoj smo na trenutak, kad su Goblini oko jedan ujutro krenuli s „to od čega bežiš ti/ to se ne leči/ to se pobeđuje“, čak i pomislili da će sve biti u redu, da se ne može izgubiti. Dobro, šabački Goblini su i doslovno mogli osjetiti da se nalaze na oslobođenom teritoriju, nakon otkazivanja njihovih nastupa u Zrenjaninu i Zaječaru zbog potpore koju su javno pružili srpskim studentima. I tako je, nakon još nekih otkazivanja, slavna Gitarijada u Zaječaru spala na to da su im headlineri Atomsko sklonište i Riblja Čorba (??). Skrenuo sam s teme.
Vlajternativa, dakle. Festival u Benkovcu koji se od (pre)hrabre ideje prije 14 godina, u zadnje vrijeme oteo kontroli. Lani Toy Dolls, ove godine Discharge. Plus hrvatske punk i metal snage koje rijetko, ako ikako, dožive slast nastupa na ozbiljnom stageu. Pred ozbiljno brojnom publikom. Teško je procijeniti koliko ih se skupilo na školskom igralištu, ali, evo, ako Benkovac ima nešto manje od 10 tisuća stanovnika, onda mu se u subotu broj povećao za barem trećinu. Ako ne i više. Iza svega stoji udruga Vlajter-ego (u kojoj su očito otkrili neiscrpno vrelo inspiracije za autoironične nazive), a kako ne bismo utvarali da znamo koliko truda, ludosti i muke stoji iza dugogodišnje organizacije Vlajternative, posegnut ćemo za jednostavnim rješenjem i citirati Ladu Furlan Zaborac (L.H.D.) iz dokumentarca „Vlajternativa itd.“: ‘Lako je napraviti festival alternativne glazbe u Zagrebu, ali to u Benkovcu graniči s nadljudskim.’
Pa su tako veliku pozornicu prvi okusili zadarski punk rockeri Alergija, budući da su požeško-zagrebački metalci Starvation otkazali zbog bolesti (na Fejsu su tim povodom komentirali da su prebolestan bend). Alergija, sretni i prpošni momci. Drugačije i ne može, jer još nismo sreli lika iz nekog punk rock benda, a da nije sretan i prpošan. Kad imaš pitke melodije, utemeljene na vječnoj želji za zajebancijom i podrivanjem, ti jednostavno prštiš od zadovoljstva. Valjda, ne znam, trenutačno boravim u zoni nejasne sreće, nisam stopostotno relevantan. Njihova najdraža nam je „Šupak“, ona o šefu-šupku jer, kao što je poznato, svaki šef je šupak. Osim ovog našeg, ajd.
Riječki KRYN ozbiljna su metal ekipa, bili su prije tri godine na Wackenu, a od toga nema dalje. Ili ima, ako ih pozovu opet u neki večernji termin. Rasprostrli su svoje banere i roll upove po pozornici (što im na Wackenu nisu dozvolili) i promovirali svoj ovogodišnji album „Risset“. U Benkovcu nema problema s podrškom publike, kako Alergiju, tako su i KRYN ispratili odobravanjem. I to ne samo zato što je ova nerealno optimistična i nejasno sretna publika nešto posebno pristojna, a jest, nego bilo je tu i ljudi koji su na festival došli isključivo zbog KRYNa. Recimo, neki od članova šibenske grupe Aracataca. KRYN su, ozbiljni i atmosferični kakvi jesu, imali i najbolju ponudu majica na štandovima na suprotnoj strani igrališta. Tamo smo, ako je netko možda sumnjao, zatekli Zdenka Franjića s neizostavnom cjelokupnom diskografijom Satana Panonskog, i Sixa iz Pozitivnog ritma koji je na prvu poziciju u sve četiri kutije s pločama istaknuo „Pjev prokletnika“, svježe izdanje šibenskog Zlobnika.
Discharge je osnovan u Engleskoj one godine kad punk bend iz Engleske i mora biti osnovan – 1977. Ipak, diskografski su zaživjeli tek u osamdesetima, a kod tih engleskih pankera iz osamdesetih specifično je to što su uglavnom, za razliku od preživjelih prvoboraca iz sedamdesetih, ostali „ološ“ kakvi su i bili na počecima. Dok će se, primjerice, Johnny Rotten sladunjavo opraštati od preminule kraljice, na čijem je pljuvanju izgradio karijeru, dotad će dobrodržeći hardcore pankeri iz Dischargea uporno i dalje, pa tako i u Benkovcu, jebat mater sustavu, Trumpu, rastućem fašizmu i svima koji nas, na ovaj ili onaj način, drže pod kontrolom. A pritom, vjerujemo, neće ostat bez gaže u nekom engleskom Zajecharu. Nakon njihova jednosatnog zvučnog hardcore blitzkriega nemate nijedan relevantni razlog da ne vjerujete da oni u sve to vjeruju; ukratko – sustav ne valja, a i svim budućim sustavima također jebemo mater. Ili tako nekako, nismo baš razumjeli svaku riječ. Discharge su stara škola, sebi su izderali grla, nama uši i hvala doviđenja. Vlajternativci su dobili po što su i došli, ako su po to došli. Mi jesmo.
O Goblinima smo već rekli da su nam uvodnom „Lunom“ probudili lažnu nadu. Branko Golubović – Golub, vjerojatno najuvjerljiviji vokal večeri, pojavio se u kiltu, majici „Guns of Brixton“ i martama, konstatirao da su oni „zabranjeni bend“ i zapravo je tada počela prava punk fešta. Od „Lune“ i „Petre“, preko „U magnovenju“ do obrada „Kako bih volio da si tu“ i „Marjane, Marjane“, Goblini su dobili sve, i zborno pjevanje i masovne ovacije. Pošteno, jer sve su i dali.
Zadarski post-punk Mižerija nismo dočekali, pa im se i ispričavamo. Kod autobusnog kolodvora imate odličan hamburger i prijateljski nastrojene djelatnice kojima bi dali najviše ocjene na TripAdvisoru kad bi ih tamo bilo. A nakon toga možete gdje god hoćete, ionako svakako idemo u krasan kurac. Ali trenutačno se dobro osjećamo. Benkovče, vidimo se dogodine!
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
