Na današnji dan 1969. počeo je Woodstock – najvažniji rock festival svih vremena, ujedno i ‘službeni začetnik’ svih ljetnih rock festivala do danas.
U kultnom postapokaliptičnom SF filmu Borisa Sagala „The Omega Man“ iz 1971. godine Charlton Heston glumi vojnog znanstvenika pukovnika Roberta Nevillea, posljednjeg pripadnika ljudske vrste izumrle nakon globalne pandemije prouzročene biološkim ratom. U rijetkom predahu između napetih obračuna s vampirskim albino mutantima po ulicama Los Angelesa pukovnik odlazi u kino i pusti si film „Woodstock“ kao uspomenu na dobra stara vremena.
Prema biografiji redatelja Borisa Sagala (1923-1981) može se zaključiti kako on nije imao nikakav kontakt s hipi kontrakulturom, ali je očito vrlo rano skužio da će famozni boomerski rock festival ovjekovječen u briljantnom trosatnom dokumentarcu Michaela Wadleigha ostati trajno upamćen kao znak vremena i univerzalni simbol cijele epohe.
Tko je, što i kako odsvirao u tri dana i tri noći Woodstocka od 15. do 18. kolovoza 1969. godine na Maxovoj farmi pokraj Bethela predobro je poznato iz sadržaja dva oficijelna festivalska albuma i hrpetine naknadno objavljenih arhivskih traka.
Jimi Hendrix je u neponovljivom finišu s psihodeličnom verzijom američke himne „Star Spangled Banner“ još jedanput dokazao da je najveći. Prije njega su se na golemoj festivalskoj pozornici, kakva dotad nigdje nije podignuta, izmjenjivale planetarne rock zvijezde kalibra Janis Joplin, Credence Clearwater Revival, The Who, Jefferson Airplane, Grateful Dead, Blood, Sweat & Tears, Sly & The Family Stone, The Band, Canned Heat i Crosby, Stills, Nash & Young.
Ukupno su nastupila 32 izvođača, a među njima bila su i neka tada nova imena kao Joe Cocker, Mountain, Santana i Ten Years After. Dakako, još uvijek je zgodno prisjetiti se kako je Joe Cocker preko Woodstocka osvojio Ameriku soul rock reinterpretacijom „With a Little Help from My Friends“, kako je Country Joe Mcdomald poslao moćnu antiratnu poruku „The Fish Cheer“, kako je Alvin Lee iz Ten Years After odigrao ulogu života divljim gitarskim solom u „I’m Going Home“ i kako je 22-godišnji latin rock genijalac Carlos Santana maestralno debitirao u pravom momentu prije izlaska prve ploče s neponovljivom festivalskom izvedbom „Soul Sacrifice“.
Međutim, ovo će u nastavku prije svega biti osvrt na nezaobilazne uloge četvorice velikih frajera, festivalskih logističara i pozadinaca koji su svojim radom i zalaganjem omogućili da Woodstock i sve oko njega postane neprocjenjivo vrijedna američka nematerijalna kulturna baština. Michael Lang (1944-2022), Max Yasgur (1919-1973), Hugh Romney i Michael Wadleigh nikad se više našli u istom sastavu. Zajedno su odradili jedino Woodstock Music & Art Fair i to su su s obzirom na sve nepovoljne okolnosti izveli besprijekorno.
Michael Lang bio je glavni organizator festivala u koji je ušao s partnerima iz tvrtke Woodstock Ventures, glazbenim producentom Artiem Kornfeldom, Joelom Rosenmanom i financijašem Johnom P. Robertsom. 24-godišnji Lang izgledao je kao prototip mladog hipi kapitalista dok je u jurcao okolo u svom bijelom Porscheu i dogovarao ozbiljne poslove. Uspješno je vodio head shop u Miamiu i asistirao u organizaciji Miami Pop Festivala, jedne od prvih outdoor masovki na Istočnoj obali.
Dvodnevni festival ugostio je u proljeće 1968. The Jimi Hendrix Experience, The Mothers of Invention, Blue Cheer i Johna Lee Hookera. Premda je zbog jake kiše morao skratiti program ocjenjen je vrlo uspješnim. Hendrix je opjevao Miami u „Rainy Day, Dream Away“, a Lang je tamo osigurao kredite za višestruko ambiciozniji festivalski pothvat.
Rosenman i Roberts radili su na pilotu za sitcom o mladim biznismenima i zbog toga su naručili oglase u New York Timesu i Wall Street Journalu, predstavljajući se kao mladi investitori s neograničenim kapitalom u potrazi za poslovnim prijedlozima. Ranije su investirali u tonski studio Mediasound na Manhattnu, a Kornfeld i Lang javili su im se s idejom za izgradnju manjeg studija u gradiću Woodstock, NY gdje su živjeli Bob Dylan i The Band. Na koncu je dogovoreno da će umjesto malog studija zajedno napraviti veliki festival.
U Woodstocku nisu uspjeli dobiti dozvolu gradskih vlasti pa su Rosenman i Roberts otišli u Wallkill, NY i iznajmili odgovarajući teren od 120 hektara. Čim se pročulo kako u neveliki grad dolazi 50.000 hipika izbila je žestoka moralna panika i momentalno je izglasan propis kojim je zabranjeno okupljanje više od 5.000 ljudi.
Organizatorima je opasno curilo vrijeme. Premda su im najtraženiji The Doors i Bob Dylan ostali neostvarene želje u najavi su imali impozantan line up, iz kojeg su poslije otpali jedino Iron Butterfly nesretno ostavljeni na njujorškom aerodromu LaGuardia gdje nisu dočekali obećani helikopter za transport do festivala.
„Woodstock Music & Art Fair“ u pretprodaji je oborio sve rekorde sa 186.000 trodnevnih ulaznica po 18 dolara, ali je zamalo izvisio zbog problema s lokacijom. Organizatorima se javio vlasnik motela u obližnjem Bethelu i ponudio svoje zemljište kao zamjenu za Wallkill. Kad su mu objasnili da nikako ne mogu postaviti festival na njegovih 6 hektara uputio ih je na vlasnika najvećeg privatnog posjeda u tom kraju. 50-godišnji Max Yasgur bio je ugledni farmer koji je na 240 hektara držao 650 krava i isporučivao najviše mlijeka u okrugu Sullivan.
Predstavljao je sve ono što su hipi pokret i kontrakultura hejtali, podržavao je konzervativne republikance i rat u Vijetnamu, ali je nepokolebljivo vjerovao da treba preskočiti generacijski jaz koji je podijelio Ameriku i pružiti ruku mladima. Osim toga dobro mu je došlo tih 10.000 $ najma za popunjavanje zalihe sijena. Najvažnije od svega, stari Max imao je sasvim dovoljno utjecaja da lokalni činovnici iz Bethela potpišu potrebne papire bez puno razmišljanja o nezgodnim posljedicama za gradić od jedva 3.000 stanovnika.
Kad su Lang i njegovi partneri počeli pripremati teren i dovlačiti opremu svima je u okolici postalo jasno da se sprema nezamislivo velika gužva i Max je danima bio izložen prijetnjama ogorčenih susjeda, ali nije popustio. Na festivalskoj pozornici održao je legendarni pozdravni govor prije nastupa Joe Cockera, a u međuvremenu je sa sinovima dijelio vodu i mlijeko. Nakon festivala sanacija štete na poljima bila je višestruko skuplja od naplaćenog najma za zemljište.
Susjedi su nastavili biti neprijateljski raspoloženi, prijetili su mu tužbama zbog pretrpljene štete, postao je nepoželjan čak i u lokalnoj veletrgovini, pa je prodao farmu i preselio se na Floridu gdje je umro od srčanog udara. Leslie West i Mountain posvetili su mu čuvenu pjesmu „For Yasgur’s Farm“, a Maxov govor semplirali su Beastie Boys na ploči „Paul’s Boutique“.
33-godišnji Hugh Romney, kasnije poznat kao Wavy Gravy bio je istaknuti hipi aktivist, stand up komičar i ulični klaun koji je povremeno nastupao s Grateful Dead. U Los Angelesu je utemeljio hipi komunu Hog Farm od početka umiješanu u gotovo sve značajne kontrakulturne akcije na Zapadnoj obali. Ekipa iz Hog Farm je 1969. gluvarila na Manhattanu i pripremala selidbu u Llano, Novi Mexico, gdje je bio kupljen komad zemlje za komunu, kad im je stigao poziv s Woodstocka.
Michael Lang dovukao je najbolji tech crew pa je festivalski soundsystem prozvan Woodstock Bins izgradio proslavljeni audio inženjer Bill Hanley, koji je ozvučavao legendarni Dylanov električni set na Newport Folk Festivalu ’65., dok je za light angažiran Chip Monck koji je osvjetljavao jednako legendarni Monterey Pop Festival ’67. Chipova preporuka kalifornijskom frendu Romneyu bila je dovoljna da Hog Farm kolektivno ode na Woodstock, pokrene besplatnu festivalsku kuhinju, uredi improvizirana ognjišta i probije vatrogasne prosjeke u šumi.
Kad je festivalski pogon napokon proradio Wavy Gravy i Hog Farm preuzeli su daleko složeniji zadatak i preko noći postali Please Force zadužen za kompletno osiguranje gigantskog free festivala. Organizatori su se pripremali za dolazak 220.000 ljudi, ali navala je bila prevelika da uopće pokušaju otvoriti festivalske blagajne za distribuciju preostalih ulaznica i Woodstock je proglašen besplatnim.
New York Times je prvog dana objavio da tamo ima preko 300.000 hipika, organizatori su u hodu napravili procjenu na 400.000, poslije se kalkuliralo kako ih je u špici moglo biti 460-500.000, a prometna policija dala je svoju procjenu prema kojoj se tih dana cestama oko Bethela kretalo blizu milijun ljudi.
U okrugu Sullivan proglašeno je izvanredno stanje. Organizatori su ranije unajmili 346 njujorških policajaca koji su u fušu trebali osigurati festival, ali su se povukli kad ih je NYPD upozorio na ozbiljno kršenje radnih propisa. Guverner Nelson Rockefeller nazvao je organizatore s idejom da pošalje 10.000 pripadnika Nacionalne garde, ali su ga uvjerili da to ne učini. Iz najbliže zračne baze Stewart poletjeli su helikopteri za prijevoz izvođača i najnužniju opskrbu.
Woodstock je preko noći postao nacionalni sigurnosni problem zbog prometnog kolapsa, loših sanitarija, premalo hrane, previše droge i tri gadna naleta olujnog nevremena. Usred tog meteža stajali su nasmijani Wavy Gravy i njegov hipi security Please Force koji je usput regrutirao stotine volontera i osigurao 52 sata danonoćnog programa bez ikakvih incidenata u gledalištu. Za to vrijeme 30-godišnji Michael Wadleigh snimao je film koji će legendu o neponovljivom festivalu muzike, mira i ljubavi pronijeti kroz cijeli svijet.
„Woodstock“ je nagrađen Oscarom za dokumentarni film i zapamćen kao Wadleighovo životno djelo. Prije Woodstocka radio je samo na niskobudžetnim underground filmovima. Među njima je bio „I Call First“, gdje je asistirao u redateljskom debiju Martina Scorcesea. Na festivalu su zamjenili funkcije pa je Scorcese bio angažiran kao jedan od njegovih asistenata.
Film je unaprijed prodan Warner Brosu. U 185 minuta prikazao je nastupe 15 festivalskih izvođača koji su odmah nakon premijere 1970. godine ušli u legendu. Svi koji se nisu pojavili u filmu poslije su više ili manje požalili svoj izostanak. Zbog natezanja oko autorskih prava i neriješenih sporova s ovlaštenim zastupnicima u filmu nedostaju nastupi Janis Joplin (pojavljuje se iza scene), Grateful Dead, The Band, Credence Clearwater Revival, Johnnya Winter i Mountain dok su se Blood, Sweat & Tears sami isključili totalno nezadovoljni kvalitetom zvuka u svom nastupu.
Snimka nastupa Credence Clearwater Revival, koji su u to doba bili jedan od najtraženijih američkih bendova i prvi izvođači bukirani za festival, objavljena je tek 2009. na prigodnom DVD i blu-ray izdanju povodom 40 godina Woodstocka. U međuvremenu je objavljeno još nekoliko dokumentaraca koji su obrađivali Woodstock, ali nitko nije nadmašio remek djelo Michaela Wadleigha.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
