Fenomen Thompson na malo nižim razinama crkvene hijerarhije izazvao je rijetko viđenu zbrku partikularnih interesa i oštro suprotstavljenih mišljenja.

Religija je zapaljiv materijal. Kad padne u ruke pravom ognjištarcu lako se užga, dugo gori i teško se gasi. Na opožarenom području ostane samo iluzija o sekularnom društvu. Kako to izgleda u hrvatskom slučaju pokazali su turbokatolički megakoncerti M.P. Thompsona na zagrebačkom i sinjskom Hipodromu. Čavoglavski vjerski zanesenjak i neumorni hodočasnik, kojeg je šurkovački čudotvorac fra Ivo Pavić prije nekoliko godina pratio na putu u Izrael i ponovno krstio u rijeci Jordan, privukao je u Sinj triput više poklonika od lokalne katoličke superjunakinje Gospe Sinjske.
Počasni gost na njegovim nastupima, umirovljeni šibenski biskup Ante Ivas ponovno je izveo svoj militantni kleronacionalistički performans „Maranatha“. Thompsonovi fanovi još jedanput su zadivljeno gledali trosatni koncertni ritual s ognjem, mačem i križem, koji se nepovratno udaljava od stadionskih inscenacija kršćanskog rocka ili white metala i sve više podsjeća na grandomansku sword & sorcery fantasy predstavu. Crkveni velikodostojnici nisu bili toliko fascinirani scenskim spektaklom priređenim u Sinju koliko nepreglednom masom pretežno mlade publike koju rijetko mogu vidjeti s oltara.
U prethodnom susretu s ovim začudnim fenomenom, poslije rekordno posjećenog zagrebačkog koncerta morali su primijetiti kako je Thompsonova sasvim banalna prodika o povratku korijenima i kršćanskim vrijednostima imala znatno veći doseg od njihovih dubokoumnih poruka i tumačenja biblijskih metafora. U njegovim kroatiziranim fantazmagorijama o „svetoj zemlji“ i „izabranom narodu“ dobili su dragocjenog saveznika za vječnu borbu protiv naopakih bezbožnika.
U toj borbenoj misiji samo je MPT mogao djelovati samostalno, beskompromisno i beskrupulozno. Svećenici se nisu smjeli tako ponašati zbog odgovornosti prema Vatikanu, pa im je itekako pasalo da u špicu napada postave nekoga izvan crkvene hijerarhije. Međutim, ubrzo se pokazalo kako nisu svi u Crkvi podjednako oduševljeni spoznajom da im je neuki apostolat laika oduzeo ekskluzivu propovjedanja hrvatskom katoličkom puku.
Možda je zbog toga bio oprezno sudržan monsinjor Kutleša u zadnjem dijelu prve post-hipodromske izjave o Thompsonu na Večernjakovom portalu Vjerujem. „Ako takvi događaji pomognu ljudima da se osjećaju povezano, da ojačaju svijest o zajedništvu i potrebi zahvalnosti, onda oni mogu biti i pozitivna snaga u društvu. No uvijek trebamo paziti da nacionalni naboj bude prožet evanđeoskim duhom, da iz njega izrasta želja za izgradnjom pravednijeg i plemenitijeg društva, to jest da ne služi nečijim partikularnim interesima ili da vodi u zatvaranje u sebe ili udaljavanje od drugih“, istaknuo je zagrebački nadbiskup.
Tako glasi najnovija direktiva s vrha, nakon što je fenomen Thompson na malo nižim razinama crkvene hijerarhije izazvao rijetko viđenu zbrku partikularnih interesa i oštro suprotstavljenih mišljenja. Razlike među njima izgledaju nepomirljivo, kao da ste u obilasku doktora iste specijalizacije sa slutnjom na tešku bolest od jednoga čuli kako to nije ništa strašno, a drugi je zaključio da ste došli prekasno.
Uzmimo riječi starog fra Marinka Vukmana, ovlaštenog zastupnika Čudotvorne Gospe Sinjske i ranijeg dugogodišnjeg voditelja Hrvatskih katoličkih misija u Njemačkoj koje su uspješno djelovale kao Thompsonov neformalni export office, a na drugu stranu stavimo reakciju nešto mlađeg tuzlanskog franjevca Franje Ninića koji službuje po zabitim župama sjeveroistočne Bosne i munjevito poteže na društvenim mrežama.
Fra Marinko u nadahntoj propovjedi na hodočašću u Sinju s okusom vjerskog fanatizma i aromom srednjovjekovne inkvizicije – „Neka pate i neka u toj patnji umru oni kojima smeta vaše zajedništvo, vaš dolazak u crkvu, vaša pjesma i vaša ljubav prema Bogu, Crkvi i svom hrvatskom narodu, vaša radost i zajedništvo koje je posebno zablistalo na koncertima Thompsona u Zagrebu i Sinju“.
Fra Franjo, u real time objavi na X-u, puno prije nego što su zbunjeni i ošamućeni sekularisti uspjeli promisliti o novom zajedničkom problemu – „Ono što se dogodilo 5. srpnja 2025. na zagrebačkom Hipodromu najveća je kolektivna deluzija Hrvata u povijesti. I najveći poraz kršćanske vjere, njezine simbolike i etike još od izmišljene krunidbe kralja Tomislava na duvanjskom polju“.
To očito nije minoran clash, na nivou žustre rasprave montanjerskih fratara o tome čijoj župi pripada selo iza trećeg brda. Moderni fratri pokušavaju djelovati kao influenceri, samo što oni ni u tome nisu samostalni nego nastupaju kao prikriveni glasnogovornici interesnih skupina koje se vrte oko Thompsona. Vukmanu je nadređena (dalmatinska) Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja, a Niniću Franjevačka provincija Bosna Srebrena. Njihovi međusobni odnosi vjerojatno su složeniji nego tehnička izvedba ukazanja Gospe Hercegdronske na nebu iznad Zagreba.
Naravno, u fratarskim nadmudrivanjima mora biti prisutna i silno utjecajna Hercegovačka provincija Uznesenja BDM koja nadzire svetište u Međugorju i sve što se prodaje pod tim brendom. Nezamislivo je da bi Thompsonov tekstopisac Neno Ninčević dobio dopuštenje da u pjesmi preimenuje Gospu Međugorsku ako to ne odgovara interesima hercegovačkog klera.
Njihov model „nacionalizacije Boga“ uspešno se primjenjuje u etnokonfesionalno rascjepkanoj Bosni i Hercegovini, ali znatno slabije prolazi u Hrvatskoj zbog relativno jakog otpora iz liberalnih krugova, ne samo sekularnih već i nekih crkvenih. MPT je u toj situaciji idealan partner za prekograničnu duhovnu kontrabandu.
Prethodni nastavak: