Prvi showcase koncerti legendarne soul kuće iz Memphisa daju nam uvid u kvalitetu nekih od njihovih zvijezda u nastajanju na vrhuncu njihove izvođačke snage.

Kad govorimo o američkoj glazbi šezdesetih, obično je zamišljamo izričito podijeljenu po rasnoj liniji u kojoj su crnački bendovi bili zastupljeni s dvije glavne izdavačke kuće. Na sjeveru to je bio Motown smješten u Detroitu, dok se na jugu, u Memphisu, talent okupljao oko etikete Stax. Premda su uvijek uključivale i rasno integrirane bendove, upravo će njihov utjecaj na brojne bijele izvođače koji će estetiku njihove glazbe inkorporirati u svoj stil dovesti do ukidanja podjela kod publike u godinama koje dolaze.
Stax, kuća koju su pokrenuli bijeli brat i sestra Jim Stewart i Estelle Axton, bila je okupljena oko jednog studija s jednim setom opreme i kućnog benda, Booker T. & the M.G.’s, i vlastoručno je zaslužna za stvaranje žanra koji će postati poznat kao “južnjački soul” i koji će iznjedriti mnoga slavna imena među kojima se najviše ističe ono Otisa Reddinga, koji će nažalost tragično preminuti prerano, još tamo 1967. godine.
I dok je Motown imao tradiciju okupljanja svojih izvođača na zajedničkim koncertima, tj. revijama, Stax je to činio mnogo rijeđe, premda će preći i ocean sve do Pariza i Londona gdje će biti snimljeni i neki slavni live albumi poput “Otis Live in Europe”. Ipak, prvi takav revue održan je u SAD-u i to tek 1965. u klubu 5-4 Ballroom u Los Angelesu. Taj je nastup, uz onaj na domaćem terenu u Memphisu iz iste godine sad objavljen na dvostrukom izdanju “Stax Revue: Live in ’65!” koje nam daje uvid u kvalitetu nekih od njihovih zvijezda u nastajanju na vrhuncu njihove izvođačke snage.
Koncert iz Los Angelesa u najvećem je dijelu sastavljen od izvedbi spomenutog kućnog benda Booker T. & the M.G.’s, koji samostalno izvodi prvih pet instrumentalnih skladbi počevši sa svojim najvećim hitom i skladbom koja će postati praktički muzejskim primjerskom Stax zvuka, “Green Onions”. Njihovog set zatim donosi i drugi hit “Boot-Leg”, koji će se naći i na setu iz Memphisa, te energičnu “You Can’t Sit Down” koja opravdava svoj naslov.
Postoje pjesme za koje možemo pomisliti da samo ih čuli toliko puta i u toliko različitih izvedbi da više od njih ne možemo očekivati ništa novo, a jedna od takvih je sigurno “Summertime” iz opere “Porgy and Bess” Georgea Gershwina. No čim čujete Bookerove orgulje u njezinoj uvodnoj melodiji jasno vam je da je u pitanju jedno drugačije čitanje klasika i vrhunac njihova nastupa koji će završiti s plesnijom “Soul Twist”.
Na pozornicu zatim izlazi vokalna soul grupa The Astors koja izvodi “What Can It Be?”, dok će drugi dio koncerta u Los Angelesu u najvećoj mjeri pripast će kantautoru Davidu Porteru koji je djelovao kao glavni autor pjesama za Stax, a kasnije će potpisivati cijeli niz velikih hitova za neke od najpopularnijih glazbenika ere uključujući Arethu Franklin, Jamesa Browna i, naravno, Reddinga, a najveći hit će mu biti “Soul Man” koju su izvodili Sam & Dave, a kasnije ponovno postati hitom i u izvedbi The Blues Brothersa.
Njegov set uključuje romantične balade poput “Just Be True” i “Cant’t See You When I Want You”, kao i živahnu i “Out of Sight”, dok disk iz Los Angelesa zatvara pjevačica Wendy Rene čija karijera nije prerasla u ništa više od niza singlova objavljenih u razdoblju između 1964. i 1965., od kojih je jedan bio i “Bar-B-Q” koji izvodi u svojoj točki u 5-4 Ballroomu.
Drugi disk sa snimkom koncerta u Memphisu logično donosi puno raskošniji showcase imena s etikete, budući da je glazbenike lakše bilo okupiti na domaćem terenu nego slati na koncertna gostovanja. I ovaj koncert otvara jedan od legendarnih Staxovih instrumentala, “Last Night” benda The Mar-Keys ovdje izveden u ubrzanoj verziji u odnosu na onu studijsku, a zatim nastupa vokalni R&B sastav The Mad Lads sa svojim vjerojatno najvećim hitom “Don’t Have to Shop Around”.
Kao i u Los Angelesu, u svom gradu će nastupiti i The Astors, ovaj put s pjesmom “Candy” koju potpisuje upravo ranije spominjani David Porter. Nakon toga za dvije pjesme izlazi William Bell koji izvodi “Any Other Way”, pjesmu koju će na svom još uvijek aktualnom albumu “Only the Strong Survive” obraditi i Bruce Springsteen, kao i “You Don’t Miss Your Water” koja će iste godine izići i na kultnom Reddingovom albumu “Otis Blue”.
Iako je ime koje, kako se čini, najviše spominjemo u ovom osvrtu, sam Otis se ne pojavljuje u lineupu, ali je zato tu Carla Thomas koja će s njim snimiti posljednji studijski album objavljen za njegova života “King & Queen”. Ona donosi još jednu svoju vokalnu izvedbu koja može zapaliti klub s “Every Ounce of Strenght” koju izvodi upravo tako kako joj i naslov nalaže. Nakon prijelazne točke Bookera i njegovog benda pozornicu zauzima i Wilson Picket s epskom devetominutnom verzijom svog megahita “In the Midnight Hour”.
Svoj najveći hit izvest će i Rufus Thomas sa “Walk the Dog” koju su obradili i The Rolling Stones na svojem prvijencu, a CD i digitalna verzija albuma donose i njegovu 20 minuta dugačku improvizacijsku izvedbu druge “pseće pjesme” nazvane “The Dog” u kojoj publiku uči plesati spomenuti ples, a koja odlično prenosi atmosferu zahuktaloga kluba u kojoj domaća publika doista “gori” u skladu s frazom “burn, baby, burn!” koju u različitim oblicima stalno ponavlja DJ i MC tijekom oba koncerta.
Zanimljivo je da će samo tri dana nakon koncerta u Los Angelesu isti grad doživjeti i pobunu u crnačkom kvartu Wattsu u kojoj će stanovništvo protestirati protiv rasne diskriminacije i policijske brutalnosti,a grad će doslovno gorjeti kao što je MC The Magnificent Montague to svojom poštapalicom i vjerojatno ne znajući i predvidio.