Preslušavamo box set Bruce Springsteena ‘Tracks II – The Lost Albums’ ploču po ploču i svakom albumu posvećujemo zasebni tekst kako to i zaslužuju.

Album po album, stigosmo tako i do kraja našeg “Unboxing” serijala u kojemu smo preslušali sve ploče koje čine box set Brucea Springsteena “Tracks II: The Lost Albums”, kolekcije koja je već sada nezaobilazna za sve fanove rock legende iz Asbury Parka u New Jerseyju i koja sadrži poglavlja dosad neupisana u njegov službeni kanon, a od kojih su neka barem jednako vrijedna kao sve što je The Boss objavio u drugoj polovici svoje karijere, dok neka druga kvalitetom i nadmašuju neke od njegovih redovnih albuma.
Za kraj nam je ostao “Perfect World”, jedini od ovih albuma koji nije zamišljen i napisan kao album per se, već je, kako sam autor kaže “nešto što je sklepao” od materijala snimljenog iz raznih faza karijere. Kao takav, “Perfect World” se ni ne može promatrati kao zaokruženo djelo s nekom potkom temom i zajedničkom tendencijom u pisanju, već radije kao polukompilacija.
Ako nas ova činjenica vodi na pomisao da iz tih razloga “Perfect World” nije ni trebao biti objavljen kao službeno djelo, valja se prisjetiti da je Springsteen u prošlom desetljeću znao objavljivati i takve albume, prvenstveno “High Hopes” koji je miješao nanovo snimljene pozntije i manje poznate pjesme iz svog opusa s obradama i novim materijalom i u usporedbi s navedenim izdanjem, posljednji disk s “Tracks II: The Lost Albums” nije ništa slabije ili manje vrijedno djelo.
Gotovo polovica materijala s “Perfect World” napisana je u drugoj polovici devedesetih, pa tako i uvodni trio koje kao koautor s Bruceom supotpisuje Joe Grushecky, heartland roker iz Pittsburgha najpoznatiji po svom radu s bendom Iron City Houserockers u sedamdesetima i osamdesetima. Sve ove tri pjesme nastale u suradnji dvojice kantautora Grushecky je objavio na svojim albumima “East Carson Street” (“Another Thin Line”) i “Coming Home” (“I’m Not Sleeping” i “Idiot’s Delight”) iz 2009., odnosno 2010. godine.
Njihova četvrta zajednička pjesma “Code of Silence” naći će mjesto na live albumu Houserockersa “We’re Not Dead Yet” (2012.), a Bruceovi fanovi znaju da je njom otvoren njegov slavni koncert u Madison Square Garednu 2000. na kojemu je snimljen album “Live in New York City”, premda ovaj raritet nije našao na službeno CD i DVD izdanje.
Svoju verziju “Idiot’s Delight” Springsteen je predstavio je uživo na turneji “Devils and Dust” pjevajući je distorziranim glasom, a studijsku je verzio pustio u svojoj radijskoj emisiji za vrijeme pandemije. U odnosu na ostale pjesme iz uvodne trojke, ova je grublja i prljavija. “I’m Not Sleeping” je nošena izrazito pjevnim refrenom, dok je “Another Thin Line” klasična rokerica kakvih se Bruce napisao mnogo u svojoj karijeri.
“The Great Depression” svojom tematikom i naslovom srodna je “This Depression” s albuma “Wrecking Ball” iz 2012., ali za razliku od prethodno objavljene pjesme, ova temu depresije kombinira sa zapravo vedrom melodijom, a i igra se s kombiniranjem pojma depresije u ekonomskom i kliničkom smislu, uspoređujući čovjeka koji je ostao bez ljubavi s onim koji je sve materijalne posjede izgubio u velikoj depresiji. Nažalost, pjesma je ponovno aktualna i u lošoj slici svjetskog gospodarstva 2025. godine.
Kad spominjemo album “Wrecking Ball”, na njega bi dobro sjela pjesma koja je za nj razmatrana, “Rain in the River”, objavljen kao prvi singl box seta šest tjedana prije njegovog službenog izlaska. Ova pjesma aranžmanski i stilski uklapa se u album iz 2012. i svojim gospel duhom bila bi komplementarna uzvišenoj “Land of Hope and Dreams” i vjerojatno bi bolje odradila posao na poziciji njezine prethodnice nego “Rocky Ground” koja je na njoj i završila.
S istog albuma ispala je i “If I Could Only Be Your Lover”, pjesma za koju Springsteen kaže da mu je veoma draga, ali nije se uklapala u primarno politički album sa svojom izrazito romantičnom tematikom. I doista, ne vidim kako bi njezino uključivanje unaprijedilo “Wrecking Ball”, isto kao što ni “Cutting Knife” ne bi, unatoč solidnoj glazbi, unaprijedila bilo koji od Bruceovih albuma, jer nikako ne spada u gornji dom njegovog rada kao tekstopisca.
Za razliku od njih, naslovna “Perfect World” koja zatvara ovu skupinu od deset pjesama odlična je, smirena kompozicija s gotovo bolnim stihovima koji promišljaju o prijestupima, propustima i grijesima naratora koji su ga koštali njegovog “gotovo savršenog svijeta”. Kako je i ovo pjesma nastala u devedesetima, a naslov i atmosferu (kao i neke prethodne iz ove kolekcije) dijeli s filmom iz tog razdoblja – u ovom slučaju drami Clinta Eastwooda s Kevinom Costnerom u glavnoj ulozi – možda ne bi bilo bez osnove povezati jedno s drugim znajući koliko kinematografija može utjecati na Bruceovu inspiraciju.
Zadnji disk box seta služi više kao neka njegova naknadna misao nego njegova punokrvna sastavnica, a s obrzirom na najavu da u njegovim arhivima postoji još taman dovoljno materijala ta Tracks III (koji neće činiti cjelokupni albumi, pa će u tom smislu biti vjerojatno sličniji prvom izdanku niza objavljenom 1998.), u nadolazećim godinama čeka nas još sličnog materijala prije nego stvorimo nešto najbliže potpunoj slici Springsteenovog opusa nakon više od pola stoljeća njegove uzbudljive karijere.
Treba li uopće još jednom isticati krucijalnu važnost “Tracks II – The Lost Albums” u okvirima Springsteenovog opusa? I izvan njih, budući da je u pitanju vjerojatno najbolje i najbitnije arhivsko izdanje objavljeno u ovoj godini.
(Columbia Records / Sony Music Entertainment / Menart 2025.)
Prethodni osvrt: