Otišao je najznačajniji čovjek filmskog svijeta.
Bob. Tako su ga svi zvali na Sundance Film Festivalu. I glumci i redatelji, novinari i snimatelji, ljudi uključeni u festivalsku organizaciju i oni na ulicama Park Cityja u vrijeme održavanja tog najvažnijeg festivala nezavisnog filma u SAD-u. Nikad u dva puta, koliko samo tamo bio, nisam čuo da je netko rekao mr. Redford, ili Robert Redford.
Za sve je bio Bob. I svi su znali o kome je riječ. Nije postojao u te dane drugi Bob tamo. Kao da je cijeloj zajednici, računajući i „pola Hollywooda“ koji se tamo znao sjatiti bio poput nekog najuglednijeg rođaka u porodici. Nije se to „Bob“ ni izgovaralo stalno, a kada se izgovaralo onda se naglašavalo. Kao da mu se iskazuje počast, ali bez trunke nekog straha ili neke namještene poze. Bob je bio simbol ugleda i časti čovjeka koji se zalagao za prave stvari. Uz to, pravi domaćin, što bi rekli naši ljudi.
Na Sundanceu Bob nije bio nedostupan novinarima. Tradicija je bila da na dan otvorenja u Egyptian Theateru izađe zajedno s direktorom festivala Johnoom Cooperom na pozornicu i kroz razgovor i odgovaranja na novinarska pitanja predstavi festivalsku nit vodilju recentnog izdanja i osvrne se na situaciju u kinematografiji, ali i o društvenom i političkom trenutku. Nakon toga niti jednom predstavniku sedme sile nije padalo na pamet da ga slučajno ostale dane festivala salijeće s pitanjima po ulici ili na premijerama na kojima se pojavio.
„Najvećim postignućem smatram to što se na Sundanceu viđamo, šetamo ulicama i svi dijelimo tu filmsku sinergiju. Ali evo nas u vrijeme celebrityja u kojem su neke druge stvari zanimljivije od filmova. Kad gledam unazad bilo je puno ‘rupa’ i prepreka, ali smo preživjeli“, rekao je tako na otvorenju 2010. godine i dodao: „Na pitanje što smo učinili i što radimo, mogu samo reći kako je naša zakletva i misija još uvijek ista. Ali su ih zamaglile druge sile. Pojavili su se ti ‘napadači iz zasjede’ željni zarade, koji tu u okolini kupuju kuće i sve plaćaju po trostruko višoj cijeni, kako bi postali dio priče. Ali oni samo nude ‘svoj proizvod’ i traže ‘svoje mjesto’ u svemu. Za nas su oni paraziti, ali mi tu ništa ne možemo učiniti. Ovo je slobodna zemlja. Mi smo neprofitabilni i mi se ne možemo s njima natjecati. Najveću vrijednost svega sam uvidio u ranim devedesetima kad je publika počela dolaziti sa svih strana, kako bi vidjela nešto što ne može vidjeti u redovnoj kino distribuciji i kad su se upoznavali s autorima za koje prije možda nisu ni čuli i iskreno reagirali tijekom projekcija na njihove filmove. Tada sam uvidio kako nije to samo korist za filmaše, već i za publiku. Za mene nema ništa bolje nego kad me netko zaustavi ovdje na ulici, stisne ruku i kaže: ‘Hvala što si se potrudio da ovako nešto postoji.’“
Manje je bitno jesam li ili nisam i sam bio jedan od mnogobrojnih koji su mu stisnuli ruku, jer je Sundance bio fascinantan. Bilo je to jedino mjesto na planetu na kojem bi se usred zime i snijegom prekriveni američki Stjenjak slilo mnoštvo ljudi iz svijeta filma i showbussinesa i tamo svi oni koji su inače nedostupni mimo striktnih protokola opušteno ćaskali i bili otvoreni prema novinarima. Jer kod Boba se dolazilo s dokumentarcima ili dramama. Tamo su zvijezde blockbustera pokazivale ljubav i interes upravo prema tim žanrovima i bili sretni i ponosni što nose uloge u niskobudžetnim dramama koje pričaju neku sasvim drukčiju priču o Americi i time zavrjeđuju ući u program.
Sundance Film Festival je također jedinstven za razliku od primjerice svih evropskih filmskih festivala jer on u sebi ima i onu američku tržišnu funkciju. Tijekom njegovog održavanja tamo su svi agenti glavnih kino-distributera koji su došli zbog akvizicija s nezavisnim filmašima gdje pomno prate i reakcije publike na premijerama. Talent jednog Quentina Tarantina upravo je prepoznat na Sundanceu, nipošto u Hollywoodu kao centru filmske industrije. Iz Sundancea je jedan niskobudžetni „The Blair Witch Project“ promijenio dotadašnje kanone horora, kao što je taj festival bio i prva stepenica za mnoštvo dokumentaraca koji su problematizirali pitanje ekologije, manjina i ljudskih prava diljem svijeta.
Sve to je stvorio Bob nakon što je 1981. za film “Obični ljudi”, osvojio čak četiri Oscara, te potom osnovao prvo Sundance Institut za film, a potom i Sundance Film Festival. Već tada je tražio alternativu, jer je vjerovao da je film važan i da ne može i ne smije biti isključivo sredstvo u rukama korporacija.
Svaka festivalska sezona za njega je bila borba i za kvalitetne filmske priče i za ljude koji su ih donosili. Iz gore odabranog citata vidljivo je da je bio ponosan istaknuti neovisnost te vizije i posebno neprofitabilnost u zemlji u kojoj se kroz profit mjeri sve.
Meryl Streep, američka filmska ikona i njegova partnerica iz filma „Moja Afrika“ napisala je jučer: „Otišao je jedan od lavova. Počivaj u miru moj dragi prijatelju“ i u toj kratkoj konstataciji dala najbolji opis. On je uistinu bio lav u svijetu filma i to onaj koji se borio do kraja upravo za taj svijet filma. Iz njegovih Sundance ekspozea bilo je jasno koliko je volio Ameriku posebno zbog njene slobodarske dimenzije, zbog čega je često bio u konfliktu s konzervativcima i zagovarateljima „čvrste ruke“, nekad i s predsjedničkim establishmentom.
I u naravi je mišlju i djelom bio poput epskih filmskih karaktera koje je utjelovljavao. Kao da nikad nije prestao biti Sundance Kid, ili još više Jeremiah Johnson – čovjek u kotaču vremena koji postaje svjestan da se mora boriti kao lav ili ga neće biti, jer ne može protiv sebe i svojih načela. Možda smo tu snagu individualnosti preko filmskog platna najviše upijali upravo od njegovih uloga. U „Svi predsjednikovi ljudi“ iscrtao je epski lik novinara koji se bori za pravdu, a ništa manje vrijedna jest drama „All Is Lost“ iz 2013. u kojoj je gotovo jedini filmski lik dok vodi nijemi dijalog sa smrću u situaciji borbe za opstanak. I tu ga se isto može doživjeti metaforički kao lava koji će se boriti do posljednjeg daha.
U ovom trenutku mi se rasvjetljava da su Bob i njegov Sundance Film Festival odigrali posredno i veliki utjecaj na nastanak ovog medija. Koliko u onome što se zove mindset za borbu za pravu stvar, skoro po svaku cijenu, koliko i po pitanju sadržaja. Naime, kuća za koju sam radio prije i za koju sam dvije godine išao izvještavati sa Sundancea iskazala je potpunu nezainteresiranost za intervju koji sam u Park Cityju napravio s Rutgerom Hauerom. Korporacija je „samo odmahnula rukom“ uz onu poznatu nadmenost isticanja svoje neupućenosti kroz pitanje: „Tko je taj?“
Znao sam da ću taj intervju morati sačuvati za medij koji ćemo uskoro morati napraviti sami – za nešto nezavisno i neprofitabilno. S tim intervjuom sa Sundance Film Festivala započela je Ravno do dna priča. Bob, je tako posredni i neformalni kum ovog portala. Zauvijek ću mu ostati zahvalan na lekciji o hrabrosti u trenutku kad mi je bila potrebna.
Njegova karizma proizlazila je iz njegove vječite hrabre borbe za (filmsku) slobodu, čime je nadahnjivao mnoštvo onih oko sebe. Čini mi se da je čak i smrt bila oprezna s njegovim finalnim poglavljem. Došla mu je u snu. Čekala je da lav zaspi. Vrijeme će pokazati da smo vjerojatno izgubili jednog od najvećih u svijetu filmu.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
