Ahmed Burić premijerno će u Zagrebu u srijedu 24. rujna u Lisinskom predstaviti uživo album ‘Valceri iz Translajtanije’ koji je bio prvo ugodno diskografsko iznenađenje na početku ove godine.
Ahmed Burić ušao je na glazbeni teren prilično kasno, u vremenima kad je „i rock and rollu i pisanoj poeziji istekao mandat” u (n)ovom digitalnom dobu. No ugradio je u svoj izričaj iskustvo, sklonost i ljubav prema jednom i drugom te je u društvu glazbenik asova s ovih prostora kao što su Damir Imamović, Toni Kitanovski i Nenad Kovačić debitirao je odličnim uglazbljenim spoken word albumom „Sin pustinje” kojeg je potom slijedio recentni i jednako intrigantni „Valceri iz Translajtanije” kojeg će zagrebačka publika u punom sjaju moći osjetiti 24. rujna u maloj dvorani Vatroslava Lisinskog. Arsenovim rječnikom kazano; Burić kao glazbena pojava nikad neće dobaciti do arena, ali zato intimni „kazališni” prostori bit će njegovi.
Mislim da sam vječno inficiran tvojom pjesmom „Treći svjetski“. Kao da si u nju utkao neoborivu definiciju naših prostora, jer koliko god se ratne nevolje događa okolo nas, Balkan kuha na sebi svojstven način, kao da se iz petnih žila trudi da novi svjetski pičvajz ponese pečat „Naš, a svjetski“ koji su utkao u tu pjesmu. Kako doživljavaš i proživljavaš ovu svakako suludu 2025. godinu?
Ahmed Burić: Dobra je pjesma, a? Pita me neki dan Žiga Golob, pred nastup u HNK na Festivalu svjetske književnosti – ovaj riff „Treći svjetski“, to je Damirovo (Imamović, op. aut.) jel’ da? Jeste, velim ja, ima u njemu nešto claptonovosko, kad Ivan Mihajlović „povuče“ onu bass liniju, imaš osjećaj da se tu stvarno nešto događa. Da, čini se da je na sceni brendiranje balkanskih devedesetih. Satri drugoga, a najbolje onoga ko ti je najbliži, onog ko živi pored tebe. Kako proživljavam? Kao nekakvu novu epizodu loše i beskonačne serije u kojoj smo svedeni na reality show koji počinje demagogijom, nastavlja pucanjem i završava – genocidom. Zombijevska idila.
Mašta može nadomjestiti puno stvari, a u ovom trenutku je tako brutalno, tako oduzimački i otimački da u nekom smislu čovjek mora imati neko mentalno utočište, neki prostor ili vrijeme u kojem je „svoj na svome“, ako mogu tako reći, uz svu opasnost koju takva određenja nose.
S prvim albumom „Sin pustinje“ pokazao si se izvrsnim poetom i upečatljivim autorom, no to te nije spriječilo da drugi album „Valceri iz Translajtanije“ bude tvoja interpretacija lirike Nenada Rizvanovića. Kako je došlo do toga?
Ahmed Burić: Rizvanović je napisao knjigu „Valceri iz Translajtanije”, došao do mene u Sarajevo s rukopisom i sklapali smo tu priču o fikcionalnoj bandi koja putuje Slavonijom. To mi je izgledalo kao nešto između Peckinpahove „Divlje horde” i „Đuke Begovića”. Mene je negdje uvijek vuklo da napišem nešto da nije klasičan rock and roll, da nije ono da si napisao tekst koji mora imati strofu-strofu-refren, pa da ubaciš neki mol i onda to netko otpjeva, dal’ gore dal’ bolje, odsvira relativno dobro i tako se to spakira. Mene je tu zanimala šira slika. Onda je došla korona. U Zagrebu sam čekao rezultate testa na koronu da mogu u Sloveniju, a Rizvanović kod kuće ima jednu staru Vegas gitaru. Stavio sam žice na nju, sjeo i polako počeo smišljati glazbu za te pjesme. Otišao sam u Novo Mesto i napravio tih četiri, ili pet demo snimaka koje sam zapisao, i koji su kostur te ploče. Onda sam to pustio Toniju Kitanovskom, a on rekao da će to producirati. Za Meliku Hadžić i njezinu violinu sam uvijek htio nešto napisati, pa se i to sklopilo, Žigu Goloba sam „malo” posudio od Damira, ali znao sam za njega dugo, on je nekad davno svirao s mojim dobrim prijateljem Vladom Kreslinom. Nenad Kovačić je tu, vaš, Zagrepčanec, Maruška isto, premda Dalmatinka, he, he, kod Tokca u studiju se to sve i snimalo. I, eto.
To je također donijelo i drukčiju zvučnu ekspoziciju. Je li to bilo planirano od starta ili se jednostavno dogodilo?
Ahmed Burić: Što imaš bolji plan – to gore po tebe. S takvom grupom se ne može sve planirati, to su autonomni svjetovi, svoji entiteti, što bi se reklo, i oni funkcioniraju tako kako mogu i trebaju. Trebalo je „samo“ stvoriti pretpostavke da se svi oni okupe. I daju ono što imaju, a imaju puno.
Krleža te odmalena nauči šta je blato i šta možeš očekivati ako upadneš u njega.
Hrvatska enciklopedija kaže: “Translajtanija (njem. Transleithanien), zemlja s „ove“, lijeve strane rijeke Leithe; nakon Austro-ugarske nagodbe 1867. godine, naziv za ugarsku polovicu monarhije („zemlje ugarske krune“) koju su činile Ugarska, Hrvatska i Slavonija. Nasuprot tomu, austrijska polovica Monarhije zvala se Cislajtanija, tj. zemlja s „one“, desne strane rijeke Leithe.” Dakle, pitanje je zašto naziv „Valceri iz Translajtanije“, zašto je to danas bitno u poetskom smislu, ili pak u društvenom?
Ahmed Burić: Uz Cislajtaniju i Translajtaniju bio je i kondominium Bosna i Hercegovina. Odmah se iz te topografije vidi da „nešto nije u redu“. Sad, može biti da „skačem“ u Rizvanovićevu oblast, ali mi se čini da je taj imaginarni zavičaj koji je on stvorio bitan jer ovaj „pravi“, onaj zvanični iz kojeg smo, nije na pravi način, ako tako mogu reći, ispunio naša očekivanja. Mašta može nadomjestiti puno stvari, a u ovom trenutku je tako brutalno, tako oduzimački i otimački da u nekom smislu čovjek mora imati neko mentalno utočište, neki prostor ili vrijeme u kojem je „svoj na svome“, ako mogu tako reći, uz svu opasnost koju takva određenja nose. Budući da ovi okviri koje danas mogu zadovoljiti samo one kojima stvari baš nisu najjasnije (a, vidimo, nije ih malo) i one koji se direktno okorišćavaju od sveopće otimačine – valja razmisliti o nekom (mentalnom) egzilu. U kojem vi određejute pravila. Jer, svedeni smo na nacionalne jedinke na izbornim listama i brojeve računa u bankama.
Na Balkanu nećeš pogriješiti ako „odigraš“ na to da će stvari poći nagore.
Čini se da ste s ovim albumom ušli u krležijanske sfere. Koliko Krležu držiš bitnim štivom?
Ahmed Burić: Počeli smo se i vrijeđati, a?
Ne, nego je Krleže toliko malo ili gotovo nimalo u hrvatskom javnom i kulturnom prostoru, a o obrazovanju da i ne govorim, pa mislim da treba koristiti svaku konkretnu priliku da ga se spomene. A ovdje mislim da je prilika konkretna i da kucam na prava vrata.
Ahmed Burić: Negdje u devedesetim kad smo radili u onim pomalo rock and roll redakcijama novina Danima, Feral Tribuneu, Slobodnoj Bosni, X Zabavi, dao sam mu i nadimak – Midge on the Bridge. Ova ploča je izrasla iz atmosfere močvare, blata, takva je i Louisiana, a Krleža te odmalena nauči šta je blato i šta možeš očekivati ako upadneš u njega. U socijalnom smislu, mislim da na ovim prostorima nema važnijeg pisca od njega. O ponašanju unutar toga konteksta i o originalnosti tih stvari bi se moglo pričati, ali velika je to pojava, u jednom smislu nesaglediva. U svakom smislu, čini mi se da je veća pojava od konteksta iz kojeg je ponikao. Kao, uostalom, i njegov ponajbolji prijatelj Josip Broz. I njegov idealni antagonist Tin Ujević.
U tvojoj uglazbljenoj poeziji bitno mjesto igra i Philip K. Dick, kojeg i osobno držim jednim od najvećih vizionara tamne ljudske budućnosti. Koliko je općenito utjecao na tebe?
Ahmed Burić: „Sanjaju li androidi električne ovce“, a? Meni je zanimljivije kako ih broje, je li neki digitron ili imaju ugrađen sistem, šta misliš?
Vidiš, nisam o tom detalju nikad razmišljao na taj način.
Ahmed Burić: Dobro, to je prva prava SF literatura odrastanja naše generacije, gdje je i, zapravo, i nastao cyber punk i puno nekih stvari vezanih za taj, kako ga zoveš, distopijski način gledanja stvari. Mi smo morali postati pesimisti, a na Balkanu nećeš pogriješiti ako „odigraš“ na to da će stvari poći nagore.
Damir Imamović je odigrao najveću ulogu da te smjesti u glazbene okvire zahvaljujući „vremenskoj rupi“ koju nam je svima iskopala pandemija početkom desetljeća. Moj neki osobni dojam je da si u cijeloj toj situaciji bio pomalo „kao pjesnik što ne vjeruje u vlastite stihove“, da se izrazim u duhu predratnog Zabranjenog pušenja. Imam li dobar ili krivi dojam?
Ahmed Burić: Vjerojatno ima malo toga, jer ispočetka nisam znao kako će se sve te stvari jedna s drugom sklopiti. Ima jedan momenat na „Sinu pustinje” – živo ga se sjećam i danas – u kojem ja govoreći stihove skoro zaplačem, i tačno čuješ na albumu da je to taj neki emocionalni peak poslije kojeg ili polijećeš, ili se sve strovaljuje u provaliju. Mi smo stvarno bliski, zajedno pišemo pjesme drugima, naš odnos je duboko prijateljski i kolegijalan, ali se dogodi da stvari vidimo na drugi način. I vjerovatno je pitanje slobode to da svaki od nas treba malo odustati od idealne projekcije da bi se došlo do rezultata kojim bismo obojica bili zadovoljni. Tako da, i jesi i nisi u pravu. A i šta to znači u umjetničkom smislu – „biti u pravu?“
Niko ne želi objasniti da ustaštvo nije nikakav patriotizam nego izručivanje svoje zemlje stranoj sili, uz preuzimanje dijela masovnih zločina počinjenih u ime ideologije koju je svijet porazio. Šteta, Hrvatska je bez obzira što je iz rata izašla ranjena imala najveću šansu da se odvoji i bude najuspješnija i najbolja zemlja u regionu, da na neki način povede procese integracija.
Glumica Maruška Aras također sudjeluje na albumu, a nakon nedavnog incidentnog sprječavanja održavanja Festivala Nosi se u Benkovcu može se reći da je cijela država saznala za nju kroz perspektivu žene i umjetnice kojoj se prijeti i koju se vrijeđa. Koliko ti je uopće bilo bolno to sve pratiti i kako gledaš na ovo sve što se događa u tebi susjednoj Hrvatskoj?
Ahmed Burić: Činjenica da se ona zove kao lik iz knjige, da je njezin glas na albumu jednostavno otvorio cijelu jednu dimenziju sve govori. Ona je divna, talentirana mlada osoba čija aktivnost smeta čuvarima tekovina ratne baštine, koje baš nemaju validne papire za tvrdnje u kojim su jedinicama ratovali, ali kćerke im uredno izbacuju s policijske akademije jer vrijeđaju koleginice na nacionalnoj i vjerskoj osnovi. Plus što dodatno zarađuju pjevajući Cecine pjesme , u uskim haljinicama u objektima također sumnjive regulative. Eto ti Krleže, kad već pitaš. Nešto kao – „Sjećaš li se Oluje, lepi grome moj!“ Nekakvo kvazi hrvatsko svetosavlje, reklo bi se. U kojem toj bahatoj djeci koja udaraju ljude koji ih fotografiraju, kao u slučaju Petra Milata na Korčuli, niko ne želi objasniti da ustaštvo nije nikakav patriotizam nego izručivanje svoje zemlje stranoj sili, uz preuzimanje dijela masovnih zločina počinjenih u ime ideologije koju je svijet porazio. Da ne govorim o tom znakovlju za koje više od osamdeset posto ljudi ne zna ni njihovo podrijetlo ni šta oni stvarno simboliziraju. Opasan folklor kojim se igraju profiteri, duh iz boce koji je pušten sa skupštinske govornice i sada se širi kao virus. Šteta, Hrvatska je bez obzira što je iz rata izašla ranjena imala najveću šansu da se odvoji i bude najuspješnija i najbolja zemlja u regionu, da na neki način povede procese integracija. Nije uspjelo, jer se u većini slučajeva nije sanjala sloboda, nego su pobijedile mutne tlapnje o „identitetu“. Koji je uvijek konstrukt. Pogrešan put.
Prisustvovao sam promociji „Sina pustinje“ u Saxu, a uistinu me ugodno iznenadilo kad sam vidio da će „Valceri“ biti upriličeni u Lisinskom. Tek kasnije mi je palo na pamet da „Valceri“ otvaraju neki, da ga tako nazovem, žovijalni narativ, u smislu da tu ima prostora i za neki teatar. Ne tražim da preuranjeno izbaciš adute iz rukava prije koncerta, no uvježbavate li drukčiju koncepciju od onog viđenog na promotivnim koncertima prvog albuma?
Ahmed Burić: Jeste, malo je to drukčije, a i piše se nešto što bi moglo odvesti stvar u pravcu u kojem govoriš. „Sin pustinje” je ipak neka vrsta (auto)portreta, a „Valceri” ipak pejsaž, s nekim valerama koje možda još i ne vidimo. Drukčije je, da, pa će vjerojatno biti drukčije i na stageu od onoga što je bilo u Saxu. Nadam se jednako lijepo i dobro.
Koji su daljnji planovi s „Valcerom“ nakon Lisinskog?
Ahmed Burić: Šta smo ono rekli za plan? Češka, pa Ljubljana, pa polako. Valčki, što kažu Česi će se nadam se igrati i svirati još malo. Pa makar bili malo i „blatnjavi“, kakvi su ovi naši.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
