Modro i zeleno, treći put – Makarska se budi

Prizor prvi

Suze radosnice obuzele su Elenu Vasovu kad je izgovoreno ime njene pjesme „Ljubov“ na sedmoj po redu dodjeli Nagrade Milan Mladenović u Makarskoj. O toj mladoj makedonskoj pjevačici iz Skoplja gotovo nitko među prisutnima u gledalištu nije znao ništa, osim prisutnih članova ovogodišnjeg žirija i ljudi iz Zadužbine Milana Mladenovića. Kad je potom u cijelosti puštena pjesma „Ljubov“, svi su saznali ono najvažnije; da je Elena zasluženo postala laureatkinjom jer je sve opčinila famozna izvedba njenog autorskog rada. Jedna pjesma promijenila je sve. Jedna dobra pjesma.

Prizor drugi

Vraćali smo se u ponedjeljak iz Makarske. Na području Like bili smo „osuđeni“ na Hrvatski radio 2 gdje je na programu bio „Music Pub Zlatka Turkalja“ u kojem je na početku emisije gostovao pjevač Filip Rudan. Turki je svašta propitivao svog gosta o tome kako je mladim pjevačima današnje vrijeme i na što se trebaju fokusirati po pitanju vlastite afirmacije. „Danas je promocija najvažnija“, rekao je u jednom trenutku Rudan, na što sam se nasmijao i osjetio potrebu to komentirati, jer eto „curio“ nam je osamstoti kilometar puta do Makarske i natrag samo da bi čuli pobjedničku pjesmu s jednog regionalnog natječaja & natjecanja osmišljenog upravo za mlade glazbenike i na kojem je upravo pjesma ono što se traži.

Pa, eto i sad imam potrebu uputiti i dalje staru i najvažniju poruku svim glazbenicima koji ovo čitaju, a to je da je i dalje glazba, tj. pjesma nešto najvažnije za svakog glazbenika. Dobra pjesma je i dalje ono što najbrže i najprodornije dolazi do ljudi. Jedino dobra pjesma na koncu i ostaje.

Prizor treći – Modro i zeleno

U tri godine – koliko već Zadužbina Milana Mladenovića dodjeljuje godišnju nagradu u Makarskoj, gradu Milanove majke Danice gdje je frontmen EKV-a provodio svoja ljeta – dogodio se svojevrsni proces srastanja kojem sam po treći put svjedočio. Naime, uz dodjelu Nagrade, koja se uvijek događa 21. rujna na Milanov rođendan, paralelno se odvija i festival Modro i zeleno na kojem nastupaju laureati iz prijašnjih godina, ali i recentni i kvalitetni bendovi i izvođači sa šire scene.

„Ovo je nama naš Milan omogućio“, rekao mi je tako prve festivalski večeri jedan Makaranin u publici. U tome sam osjetio kratku i jasno sublimiranu poruku ponosa u tom gradu u kojem je strast prema EKV-u opet živa i koja je posredno uvjetovala festival o čijem značaju u ovom kratkom periodu svjedoči i to što je zbog njega ovog puta došla publika iz Splita, Ploča, s Hvara, a upoznao i ekipu s Čiova.

Line up mi se ove godine u startu doimao najboljim, a po tome kako se sve odvilo pokazao se i famozno balansiranim; po tri izvođača svake večeri, s tim da su oni drugi po redu (Letu štuke prve večeri, Darko Rundek i Ekipa druge večeri) bili u ulozi headlinera s dvosatnim nastupima koji su bili pun pogodak.

Festival Modro i zeleno otvorili su riječki rock veterani Fit, hrvatski bend koji ima dosta poveznica s Milanom i EKV-om. Mladenović im je producirao album s kojim su se probili krajem 1980-ih, a odnedavno je na bubnjarskom stolcu Ivan Fece Firči, dakle bivši bubnjar Ekatarine Velike.

Fit je svojim nastupom donio zvučni duh istih tih osamdesetih jer su pored svojih pjesama izvodili i pjesme svojih tadašnjih kolega. Započeli su s evergrinom „Siđi do reke“ grupe U škripcu, prilagodivši ga svom riječkom điru jer je Davor Lukas pjevao „Siđi do Rijeke“, da bi nešto kasnije zasvirali i EKV klasik „Ti si sav moj bol“ između svojih hitova „R’n’r je kriv za sve“, „Mačka“, te obrada grupe Blondie „Zvoni telefon“ s kojom su se ujedno i oprostili od makarske publike koje je već dobrano napunila Park fra Jure Radića kako bi dočekala Dinu Šarana i njegov sastav Letu štuke.

Nazočio sam na dosta koncerata Štuka, posljednji put ove godine sam ih gledao čak i u Srbiji na Divčibarama na Mountain Music Festivalu, no te subotnje večeri u Makarskoj mogao bih se okladiti da sam bio na njihovom najboljem koncertu. Jednostavno je sve bilo idealno; od vremenskih uvjeta, preko publike raspoložene za refrene, Dinovog vokala i onog što se popularno naziva sinergijom benda. Sve je teklo u najboljem redu, čak i kad su Štuke zeznule početak pjesme to je imalo nekog šarma kad je Dino rekao: „Ja sam zeznuo“, a potom isto učinio bubnjar. Dakle ništa nije moglo omesti atmosferu, kao i činjenicu da su Dinovi stihovi zapečeni u svijesti ljudi.

Značenje tih stihova ne blijedi jer oni u sebi nose finu filigransku nit balkanskog gubitništva kojeg je nemoguće ne osjetiti gdje god se na njemu nalazili; krenuli od „Pero Papacoder“ u kojem je sadržan presjek brutalnog poduzetničkog nagona, preko „Brojeva računa“ o tome na što su uistinu svedeni naši kolektiviteti, ili „Zemlja gori“ o ranama nacionalizama, pa do uvijek nezaobilazne „Mjesto za dvoje“ o slomu individualizma i prije nego li je zaživio.

Zatvaranje prve koncertne večeri za sisački instrumentalni sastav LHD iznikao na temeljima nekadašnjih Bambi Molestersa doimao se nezahvalnom ulogom sve dok isti taj LHD nije izašao na pozornicu i dok se nije začuo zvuk gitare Dinka Tomljanovića, jer potpisnik ovih redaka stavlja ruku u vatru za tvrdnju da nitko na Balkanu i šire nema bolji zvuk od Dinka koji u tu svrhu izrađuje i vlastita costum pojačala.

LHD koji su započeli kao trio (uz Tomljanovića su tu Lada Furlan Zaborac i Hrvoje Zaborac) ubrzo su došli u idealnu formaciju kvarteta otkad im se pridružio Sven Pavlović s kojim su tri godine nakon prvijenca „Off The Grid“ snimili album „Summer Is Over“ kojeg će ovog četvrtka predstaviti u zagrebačkoj Močvari, ali je kako i dolikuje nazivu dobar dio premijere dobila makarska publika upravo na samom službenom kraju ljeta.

„Macondo“ i „Badija“ uživo su se pokazale definitivno moćnim rock otkosima između ostali instrumentala, a svakako je bilo i krajnje vrijeme za dolazak u Makarsku, jer eto, nekima sam morao ukratko objasniti i štoriju jer su se pitali: „Zašto su Bambi Molesters promijenili ime?“

Drugu, nedjeljnu, večer otvorila je grupa Nemeček, prošlogodišnji laureat Nagrade Milana Mladenovića, ujedno i prvi hrvatski bend koji ju je dobio i čiji članovi ne skrivaju napomenuti koliko im je ista ubrzala afirmaciju ne samo na području Balkana, već i šire na starom kontinentu.

Za razliku od SHIP festival u Šibeniku gdje su nastupili prethodnog vikenda (i gdje su općenito poznati zahvaljujući klubu Azimut) Makarska je za Vedrana Živkovića, Bornu Maksana i Lea Beslaća bila novi teren za osvajanje publike što samo opet govori u prilog važnosti festivala Modro i zeleno u južnom dijelu Dalmacije. Prisutni su u većoj mjeri koncerta bili suzdržani i pomno ga pratili da bi se s izvedbom „Pored rijeke Drine“, posljednje pjesme u nizu „otkotrljao kamen“, što bi rekao Goran Bare, što je izmamilo i najveći aplauz.

Darko Rundek i Ekipa napravili su potom fantastičan štimung, potpuno drukčiji od onog kojem sam svjedočio ovog proljeća u zagrebačkom Kinu SC-a. Darko ponijet atmosferom na dodjeli nagrada koja se dogodila ranije te večeri, ali i prijateljstvom koje je imao s Milanom Mladenovićem ušao je u teren s hommageom koji po svoj prilici nitko osim makarske publike neće vidjeti i čuti – jer Darko je takav, čovjek trenutka i onoga što ga u tom trenutku inspirira, dok je Ekipa srasla u pouzdani glazbeni stroj koji će „skokom“ tamo gdje Darko pogleda „okom“.

U Makarskoj je to bila skoro pa karipska glazbena vožnja koja je započela s „Kao da je bilo nekad“ Ekatarine Velike, i odmah potom nastavljena s „Ona se budi“ iz Milanove faze sa Šarlom akrobatom, inače pjesmi kojoj je Rundek sklon još od 2000. godine (iako bira prigode kad će je izvesti). Već to je bilo dovoljno zapalilo prisutne Makarane kao i Darkova anegdota o tome kako se s Milanom sprijateljio upravo u tom gradu.

„Ruke“ su potom bile prvi adut koji je Rundek izvukao iz svog naramka općenito punog aduta iz raznih faza solo karijere i dakako nešto kasnije onih iz perioda Haustora kao što su „Ula Ulala“ i „Šejn“ (s kojom je okončan koncert). No te večeri adut je bila i pjesma „Novčić za sreću“ koju je otpjevao Roko Crnić i koju je Rundek posvetio borbi studenata u Srbiji koja još uvijek traje, na što je publika spontano počela skandirati: „Pumpaj, pumpaj“.

Jednom posijano to sjeme, urodilo je i kasnije kad je na pozornicu izašao KOIKOI, inače jedini bend iz Srbije na ovogodišnjem izdanju festivala Modro i zeleno. Efekt finala bio je identičan onom sa SHIP-a od prije tjedan dana. Za mene izvrsna prilika da mi se nove pjesme s predstojećeg drugog albuma još više svide, dok je za makarsku publiku pravi lom krenuo s izvedbom pjesme „Hrast“, koja se može smatrati svojevrsnim pretkazanjem studentskih prosvjeda u Srbiji.

Nadalje, „Putem mimoza“ definitivno se u najkraćem mogućem roku ustalila kako udarni koncertni banger KOIKOIja čija pozicija pred kraj najavljuje finalni roller coaster „Misisipi“. Oni koji pohode koncerte ovog benda znaju da se u prvim redovima obično nađe neki gitarist kojem Marko Grabež ustupi gitaru dok je on u mosh pitu, a ovog puta je to bio stari Markov prijatelj Leo Mihaljević s Tam-Tam festivala, tj. najvažnijeg hvarskog ljetnog događaja za nezavisnu scenu. Uglavnom, Leo je po mojoj procjeni dosad viđenih gostujućih „Misisipi gitarista“ definitivno odnio neslužbenu titulu najboljeg, dok je Modro i zeleno dobilo završnicu o kojoj će se dugo ispredati priče.

Epilog

Pitao sam i u kojoj fazi je još prošle godine najavljeni projekt vidikovca „Krug Milana Mladenovića“. Rekoše mi da projekt ide, ali je Makarska trenutno u fazi borbe za očuvanje zelenog pojasa poluotoka Osejava jer poduzetnička pohlepa nikad ne spava, pa je ove godine došlo i do prosvjeda kako bi se obranio spomenuti prostor. U nedjelju je tako održan prosvjed na kojem su građani poručili kako je poluotok ne samo simbol zajedničkog dobra, već i „pluća grada“ te da ne smije biti prodan privatnom investitoru kako je to bio namjerio župan, koji je potom povukao tu točku dnevnog reda na skupštini obzirom na puno nedostataka u dokumentaciji, time i možebitnu nezakonitost cijelog postupka.

Ona se budi – može se reći za Makarsku u svakom pogledu.

Saznajte više:

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

1.00 €

5.00 €

10.00 €

20.00 €

50.00 €

100.00 €

200.00 €

Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute