Postoji nada da ovo samo prvo poglavlje neke nove renesanse najartističkijeg britpop sastava.
Da će 2025. godina, poglavito u Britaniji, proteći u znaku britpopa bilo je jasno čim su braća Gallagher najavila povratničku turneju, a dojam revivala najpopularnijeg otočkog glazbenog podžanra devedesetih u međuvremenu je pospješen povratničkom pločom Pulpa, kao i albumima Manic Street Preachersa i Suedea. Dva posljednje spomenuta benda nove materijale objavljuju na manje-više redovnoj bazi i za njih bez iznimke dobivaju hvalospjeve tamošnjeg tiska, zbog čega je sve očitije da perjanice nekadašnje Cool Britannie već dugo uživaju status svetih krava koji ne mogu ugroziti što god snimili.
Iznimka nije ni “Antidepressants“, deseto studijsko izdanje Suedea, ujedno i peto nakon iznenađujuće uvjerljivog reuniona započetog vrlo dobrim pločama “Bloodsports“ i “Night Thoughts“. Ovo “iznenađujuće“ kažem zbog činjenice da im je prethodila kratkotrajna spinoff supergrupa The Tears u kojoj je snage ponovno udružila kreativna jezgra ranog Suedea, pjevač Brett Anderson i gitarist Bernard Butler, zaslužna za njihove još uvijek ključne albume, eponimni prvijenac i legendarni “Dog Man Star“.
Trinaest pjesama na “Here Comes The Tears“ bilo je i jedino što smo imali prilike čuti od njih te iz današnje perspektive nije puno više od podsjetnika na izgubljenu kemiju jednog od najtalentiranijih tandema britpopa, zbog čega i ne čudi da se Butler na kraju ipak nije vratio u matični bend. I sam Suede je posljednjih godina sve češće pokazivao znakove kreativnog zamora, kako probavljivim, ali ni po čemu posebnim koncertom na zagrebačkom INmusicu tako i slabašnim “The Blue Hour“ i pogotovo “Autofiction“ koju su nazivali svojom punk pločom. U tom kontekstu “Antidepressants“ kao da pokušava ponoviti kronologiju alternativnog rocka u Velikoj Britaniji jer su se nakon punka odlučili okušati u njegovom eksperimentalnijem i nerijetko zanimljivijem mlađem bratu, post-punku.
Na papiru se činilo da je riječ o dobroj ideji s obzirom da je njihov zvuk oduvijek bio snažno inspiriran mračnijim i umjetnički nastrojenim ogrankom glam-rocka, ponajprije Davidom Bowiejem koji je spadao i među najvažnije utjecaje originalnim post-punkerima. Konačan rezultat nije toliko impresivan premda mu se ne može osporiti da u odnosu na svoje neposredne prethodnike predstavlja korak u pravom smjeru.
U većini pjesama u prvom je planu, uz i dalje izniman Andresonov vokal, gitara Richarda Oakesa koji se očito naslušao Johna McGeocha iz Magazinea i Siouxie & The Banshees, Willa Sargeanta iz Echo & The Bunnymen, The Cultovog Billyja Duffyja, čak i Bernarda Sumnera iz vremena Joy Divisiona. Njemu besprijekorno asistira basist Matt Osman dionicama na tragu Petera Hooka, ali sve to tek povremeno uspjeva izroditi stvar usporedivu ne samo s onima njihovih uzora, nego i s vlastitim boljim danima.
Među njima su svakako “Disintegrate“, koja otvara album mračnim riffom i pulsirajućim basom ne pretjerano udaljenim od nečega s debija Sisters Of Mercy prije nego što ustupi mjesto himničnom refrenu kakve su, primjerice, imali neopravdano zanemareni The Sound, “June Rain“ i “The Sound and the Summer“, čiji lagani uvodi i kasniji midtempo evociraju “Dog Man Star“ i nasljednika mu “Trash“, te “Antidepressants“ koja kao da je ispala sa set-liste manchesterskih The Chameleons. Ostale skladbe nisu u tom rangu premda pravih promašaja i nema, eventualno “Somewhere Between an Atom and a Star“ koja djeluje nekako nedovršeno, točnije prekinuto taman u trenutku kada se trebala pretvoriti u nešto više.
Andersonovi stihovi bave se temama koje ga prate čitavu karijeru, a to su strah od starenja i smrti, alijenacija i nemogućnost snalaženja u modernom svijetu iako se mjestimice na kraju tunela pojavljuje svjetlo, kao u muzički prilično neinteresantnoj odi zajedništvu “Dancing with the Europeans“.
Danima sam dvojio koju ću ocjenu dati ovom albumu i na kraju sam se odlučio navući na sedmicu. Zbog starih zasluga i nebrojenih sati provedenih u preslušavanju starih im ploča, ali i zbog nade da su “Antidepressants“ samo prvo poglavlje neke nove renesanse najartističkijeg britpop sastava.
Ocjena: 7/10
(BMG, 2025.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
