Druga večer ovogodišnjeg festivala ZEZ koji se održava u prostoru udruge Kontejner donijela je nastup zagrebačkog sastava Živa voda i britanske glazbenice Marthe Skye Murphy.
Glazbeno nasljeđe Milana Mladenovića doima se nikad življe. Glazba Ekatarine Velike aktualizirana je ovogodišnjom objavom „EKV“ vinilnog box seta čija prva tiraža je doslovce planula u prednarudžbama i prije nego li je došla do dućana, a nova tiraža bi trebala doći sad u ovom periodu kako bi se utažila žeđ obožavatelja i štovatelja.
Na koncertnom planu vlada potražnja za EKV tribute sastavima (o čemu svjedočimo i ove jeseni s ovlaš poglednom na koncertnu ponudu), a zahvaljujući zagrebačkom sastavu Živa voda u fokusu je i „Angel’s Breath“ – album koji su 1994. u Sao Paulu u Brazilu snimili Milan Mladenović i Mitar Subotić Suba.
Album je 2020. reizdala Croatia Records, a Živa voda, inače grupa prekaljenih glazbenika, ga je odlučila interpretirati po svom nahođenju jer je i osnovana kako bi na koncertima donosila „svoje čitanje“ raznih albumskih ostvarenje nevezano za žanr. „Angel’s Breath“ nije samo bio pun pogodak zbog gostovanja Darka Rundeka na tadašnjoj prvoj izvedbi, već i stoga što taj album nikad nije doživio svoje koncertno izvođenje, ali i zbog jasne činjenice da se Živa voda tu na jedan avangardni način u potpunosti distancirala od tribute EKV bendova koji svoj repertoar temelje na pukom kopiranju hitova.
Time je „Angel’s Breath de/re/konstrukt“ postao prvi album Žive vode zahvaljujući i interesu diskografske kuće Menart. Zavod za ekperimentalni zvuk, tj. ZEZ festival iza kojeg stoji ekipa iz KSET-a bio je logičan izbor za predstavljanje spomenutog albuma u četvrtak u Birou suvremene umjetničke prakse Kontejner.
Sam koncert donio je par bitnih činjenica sinoć. Prva je pokazala kako se, figurativno kazano, u moru tribute izvođača Živa voda ističe kao umjetnički promišljen projekt koji Milanovom i Subinom radu prilazi sa željom nadgradnje i interpretacijskom hrabrošću koje se pokazuje pravim i iskrenim putem. Nadalje, Maja Rivić (vokal), Ivan Levačić (bubanj), Josip Šustić (bas gitara), Luka Čapeta (gitara), Vedran Peternel (klavijature, zvukovi, efekti), Mak Murtić (saksofon) i Igor Pavlica (truba, vokal) posjeduju izuzetno puno iskustva da tako tešku misiju sprovedu u djelo i ono posebno bitno jest da publika to voli jer očigledno postoji velika potreba da se takvim, nazvat ću ga „high class“, pristupom pokaže ingenioznost djela kao što je „Angel’s Breath“.
Dekonstrukcije i rekonstrukcije albuma išla je u nekoliko faza i dobrano nadmašila minutažu originala, pa se tako koncert predviđen da traje nekih sat i petnaest minuta odužio na sat i četrdeset minuta, što niti je primijetila publika, niti sam bend koji je ušao u mojo stanje svijesti tijekom izvedbe.
Počelo je opijajuće meditativno s „Praia Do Ventu Eternu“ i otvaranje u duhu world musica kako su ga jedan Novosađanin i jedan Beograđanin doživjeli prije više od trideset godina u urbanoj džungli Brazila, a neko svoje unutarnje bilo Živa voda kao da je centrirala i s „40 seconds of Love“ koja je inače minijaturna premosnica na albumu između spomenute prve pjesme i udarne „Metak“.
Upravo je „Metak“ bio „puna šaka“ groovea koji je sve zarazio plesom, kao što su u njoj Murtić i Pavlica pokazali puni raspon impro baražne vatre kao puhačka sekcija. Maju Rivić bilo je divota slušati, jer kao da ne postoji ta buka koja se može dići na pozornici, a da njen glas pun emotivne strasti ne izlazi točno intoniran i razgovjetan. Otegotna okolnost prehlade s kojom se borila nije se uopće osjećala – kao da je glazba i nad njom vršila neki šamanski obred izliječenja u kojem se vokalno davala do kraja, na koncu i plesala kako je koncert odmicao.
Vedran Peternel je pak punio zvučnu sliku pozadinskim zvukovima među kojima su se našli i originalni Milanovi citati što je otvaralo neku prisnu dimenziju sabijanja vremenskog jaza, pa je „ono što je bilo nekad“ oživljavalo u stvarnosti. Levačić i Šustić bili su ritam sekcija bez greške, a Luka Čapeta je ona vrsta gitarista na kojeg se uvijek možete kladiti da će iznaći neki originalni put koji će oduševiti kao što je to bio slučaj i sinoć. I naravno da je sve uvijek bilo u duhu pjesama, jer Čapeta i kad se nadigrava s Pavlicom i Murtićem ne odaje dojam egoističnog soliste.
U drugom dijelu koncerta Živa voda ušla je u domenu elektronike, tj. electrobeata što je pak donijelo više atmosferičnosti jer je tempo bio nešto sporiji i nekako sam mišljenja da bi taj narativ bolje legao u prvom dijelu koncerta jer nema uzbudljivijeg electrobeata nakon Levačića mlađeg. No i tu je riječ samo o nijansama jer sukus svega bih mogao svesti pod zaključak da bi Milan i Suba, da su kojim slučajem živi, bili ponosni na dekonstrukciju i rekonstrukciju njihovog djela. Kao da je u „Angel’s Breath“ još te 1994. bila ugrađena potka koja je otvarala prostora slobode da to djelo bude toliko podatno za neke nove interpretacije.
Koncertnu večer otvorila je Britanka Martha Skye Murphy koja je još kao dijete imala tu sreću da je pjevala s Nickom Caveom. Murphy je istodobno pjevačica i glumica pa je shodno tome njen solistički nastup s klavijaturama bio pomno osmišljena četrdesetminutna noir točka od početka do kraja.
Njen najjači adut su kontrastirane promjene raspoloženja u pjesmama – skače iz uloge u ulogu čime stvara dojam dijaloške forme, kao što je prilično maštovita i originalna u upotrebi sekvencera. Začas napravi loop od vlastitog zamuckivanja, u smislu da dok imate osjećaj da traži riječi kako bi se predstavila ili obratila publici ispadne da je od toga stvorila žamorni ritam, a uspjela je i podbosti publiku svojim glasnim: „Silence“ kad se malo zažamorilo, za što se opet pokazalo da je integralni dio pjesme tempiran za pravi trenutak, obično onih 15 ili 20 minuta od početka kad publici malo popusti pažnja.
Vokal je znao biti u polušaptu, često prigušen, ali i pored toga kristalno jasan u pjesmama u kojima se Martha doticala društvene kakofonije ili gotovo jecala kad je pjevala o šumama koje umiru. Možda bi se moglo reći da je Martha Skye Murphy zanimljiv moderni derivat između Dido i Julee Cruise, no originalnost joj se ne može zanijekati. ZEZ je i za nju bio pravo mjesto za predstaviti se zagrebačkoj publici.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
