U traženju odgovora na pitanje zašto se jedan vitalni engleski starac težak 300+ milijuna dolara ne bavi uobičajenim aktivnostima prebogatih i dokonih boomera nego uporno traži pravdu i slobodu za Palestinu makar unaprijed zna da će ga to dovesti u zavadu s pola svijeta.
Roger Waters je težak i naprasit čovjek poput mnogih velikih umjetnika u povijesti. Najviše radi njega je Pink Floyd trajao znatno kraće nego što je mogao i trebao. U legendarnoj svađi s Davidom Gilmourom uvijek se znalo da je Roger onaj koji neće popustiti ni za milimetar.
Nekidan je proslavio 82. rođendan, ali i dalje ne popušta. Sad je u žestokoj svađi s Bonom Voxom i Nickom Caveom koje otvoreno vrijeđa i naziva šupcima zbog njihovih stavova o Izraelu i Palestini. S rijetkom viđenim žarom za čovjeka njegovih godina Waters zagovara totalni kulturni bojkot Izraela zbog masovinih zločina IDF-a u Gazi.
Na svjetskoj rock sceni ima dosta njegovih pro-palestinskih istomišljenika, ali ima i onih koji misle drugačije kao što je Nick Cave, koji je za Rogera samo šupak i Bono Vox, koji je za Rogera već totalni šupak. Naravno odmah se postavlja pitanje zašto se jedan vitalni engleski starac težak 300+ milijuna dolara ne bavi uobičajenim aktivnostima prebogatih i dokonih boomera nego uporno traži pravdu i slobodu za Palestinu makar unaprijed zna da će ga to dovesti u zavadu s pola svijeta.
Možda zato što Roger Waters u formativnim godinama nije bio veseli i bezbrižni boomer nego još jedno nesretno dijete Drugog svjetskog rata. Zato što to dijete nikad nije upoznalo svoga oca Erica Fletchera Watersa koji je poginuo 1944. kao britanski potporučnik na talijanskom frontu u strašnoj bitki kod Anzia. Valjda zato Roger Waters mrzi ratove otkad zna za sebe.
Rani Pink Floyd nije bio na glasu kao politički osviješten bend, daleko više su ga zanimale psihodelične i kozmičke teme. To se donekle promijenilo s konceptualnim albumom „Animals“, gdje je Waters potpuno preuzeo inicijativu i predstavio svoju antikapitalističku orwellovsku basnu. Epohalni dvostruki album „The Wall“ donio je briljantno promišljenu kritiku totalitarizma, podjednako uspješno prikazanu u filmu redatelja Alana Parkera „Pink Floyd – The Wall“ s Bobom Geldofom u glavnoj ulozi. U tom projektu Pink Floyd je neočekivano dobio i subverzivno značenje jer je njegov planetarni mega hit „Another Brick in the Wall part 2“ prihvaćen kao himna crnih južnoafričkih učenika pobunjenih protiv rasističkog režima apartheida.
Roger Waters i Pink Floyd ušli su u politički aktivizam kad je Ujedinjeno Kraljevstvo ponovno krenulo u rat. Zbog okupacije daleke britanske prekomorske kolonije Falklandski Otoci Margareth Tacher je 1982. napala Argentinu svim raspoloživim pomorskim i zračnim snagama. S dotad nečuvenom antiratnom retorikom Waters je isprozivao britansku premijerku za agresivni nacionalizam i pogibeljni avanturizam.
Lider jednog od najvećih britanskih bendova svih vremena najedanput se izložio opasnosti da bude proglašen nacionalnim izdajnikom, ali kako je Falklandski rat okončan u svega dva i pol mjeseca to se nije dogodilo. Međutim, Waters je umjesto ranije najavljene ploče „Spare Bricks“, zamišljene kao dodatak soundtracku „The Wall“, započeo snimanje konceptualnog antiratnog albuma posvećenog poginulom ocu koji je imao radni naslov „Requiem for Post-War Dream“. a poslije je preimenovan u „The Final Cut“. U postavi bez otpuštenog Ricka Wrighta, s limitiranim doprinosima Davida Gilmoura i Nicka Masona, zvučao je mnogo više kao Rogerov solo album nego kao novo izdanje Pink Floyda. Nije ponovio golemi uspjeh „The Wall“, ali je savršeno ispunio postavljeni cilj.
Watersov „The Final Cut“ iz 1983. godine zauvijek će se pamtiti kao jedan od najjačih antiratnih albuma, naročito zbog briljantnog niza na B strani ploče gdje su poredane „The Fletcher Memorial Home“ , „Southampton Dock“, „Not Now John“ i zastrašujuća odjavna pjesma „Two Suns in the Sunset“ o nadolazećem apokaliptičnom atomskom ratu.
Dvadesetak godina kasnije ponovno je eskalirao sukob na okupiranoj Zapadnoj Obali, a Palestinci u izbjeglištvu pokrenuli su svoju kampanju protiv izraelskog apartheida Boycott, Divestment and Sanctions (BDS). Stari Waters, koji je osim jednokratnog okupljanja Pink Floyda na humanitarnom koncertu za Afriku Live 8 uglavnom bio zaokupljen solo karijerom, pridružio se BDS-u i ubrzo istaknuo kao jedan od njegovih najglasnijih i najradikalnijih internacionalnih aktivista.
Centar Simon Wiesenthal, utjecajni rabini i moćni izraelski lobisti prozivali su ga za antisemitizam, dok je on svoje istupe tumačio kao anticionizam fokusiran na aktualnu izraelsku vlast koju je usporedio s njemačkim nacističkim režimom. U žestokom propagandnom ratu nisu se birala sredstva, pa su Watersu povremeno otkazivani koncertni nastupi u SAD-u-u i Njemačkoj, čak i hotelske rezervacije u Argentini i Urugvaju.
U međuvremenu su isplivali još neki kontroverzni stavovi o drugim svjetskim temama. Nakon agresije Rusije na Ukrajinu odlučno je podržao rusku stranu. Na koncertu u Sao Paolu prozvao je brazilskog predsjednika Bolsonara za neofašizam. Sve američke predsjednike od Reagana do Trumpa proglasio je ratnim zločincima. Opoziciju u Venezueli nazvao je američkom agenturom, a sirijske pobunjenike protiv Assada notornim džihadistima.
No, ništa od toga nije podiglo toliko prašine kao dugogodišnji sukob s Izraelcima i pro-izraelskim organizacijama koji je kulminirao u Britaniji kad je istraživački novinar John Ware za kampanju protiv antisemitizma napravio dokumentarac „The Dark Side of Roger Waters“. Na koncu ga je Ware tužio zbog teških uvreda izrečenih na Al Jazeeri.
Londonski sud je početkom ove godine ustanovio postojanje elemenata antisemitizma i odlučio nastaviti proces, ali Watersa ni to nije obeshrabrilo. Po svemu sudeći na krivudavoj i opasnoj antiratnoj stazi on će ostati do posljednjeg daha.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
