Umjetna inteligencija nije tema strana ovom portalu. Tako je prošle godine o pogodnostima i opasnostima umjetne inteligencije Zoran Stajčić objavio tekst u pet nastavaka, a ne treba zaboraviti ni recenziju albuma ‘Dust and Silence’ benda Velvet Sundown za kojeg se ispostavilo kako nije drugo nego plod mašte umjetne inteligencije, a koji je u vrijeme pisanja recenzije na Spotifyu premašio pola milijuna slušatelja.
Na samom kraju spomenute godine objavljena je i studija Međunarodne konfederacije društava autora i skladatelja u kojoj se navodi kako će umjetna inteligencija u sljedećih pet godina značajno ugroziti prihode autora.
Upravo je ova posljednja konstatacija trag kojim se prije svega treba krenuti kada se priča o glazbenoj industriji i umjetnoj inteligenciji jer odavno pitanje nije hoće li tu i takvu industriju prož(drij)eti AI, nego kako će se to odraziti upravo na one koji od nje žive.
I dok „stručnjaci iz struke” na raznim panelima o umjetnom inteligenciji i glazbenoj industriji neprestano i silom pričaju o nekakvom „autorstvu” kojeg je Roland Barthes ubio još 1967. godine, streaming servisima, „pravima i isplatama” nekakvih tantijema, opet zapostavljaju jadnu i vječito zapostavljenu običnu radničku klasu – muzičare.
Spomenuta Konfederacija u svojoj se studiji bavi prvenstveno autorima, a uopće se ne dotiče druge jednako velike, ako ne i veće branše „praktičnih muzičara zanatlija”, odnosno svih onih koji nisu autori, ali žive od izvođenja glazbe na temelju činjenice da su život posvetili praktičnom izučavanju nekog instrumenta. Tu su i ljudi koji se bave snimanjem, produkcijom, „miksom i masterom”, dizajnom omota… Bilo kako bilo i dotakli se koga se dotakli, umjetna inteligencija neminovno će nam uzeti posao i kruh iz usta, jedinstveni je zaključak svih „stručnjaka iz struke” koji su se dosad pozabavili analizom ove problematike.
I sam AI zna da AI već značajno utječe na glazbenu industriju pa na pitanje „How will AI affect the music industry” odgovara da će umjetna inteligencija, uz to što je „alat”, postati i kreativni kolaborator u skladanju pjesama i produciranju, s opaskom kako je AI sposoban i klonirati tuđe glasove. Dalje navodi da će biti neprocjenjivo vrijedan u analizi navika slušatelja streaming servisa, kreirati hiper-personalizirane plejliste i predviđati bolje od nekog drugog na svijetu što bi sljedeće netko poželio poslušati te još svašta nešto.
Stvar je, dakle, jednostavna, ali i nije baš toliko jednostavna, a što pak pokazuje sve popularniji YouTube kanal „Fake Music” na kojem se mogu pronaći sve vrste AI muzičkih obrada poznatih klasika. „Fake Music” samo je jedan u mirijadi sličnih kanala koji objavljuju sličan sadržaj pa nam tako nudi „Enter Sandman” u synth pop aranžmanu i jazzy soul obradu klasika System of a Down „Toxicity”, glazbu iz video igre Mario Kart u funk maniru ili pak cijeli Nirvanin „Nevermind” u izvedbi AI benda The Nirvanas „iz 1964. godine”. Ovaj kanal od drugih izdvaja to što je od mnogih bolji za koplje ili dva, em zbog kvalitete i prirodnosti zvuka i uvjerljivosti toga što slušamo, em zbog briljantnih aranžmana. Je li riječ o projektu jednog čovjeka ili više ljudi, nije poznato, ali je i manje važno. AI „gruva” bolje od većine muzičara i sam je sebe producirao bolje od većine producenata. I eto nam problema.
I dok „stručnjaci iz struke” na raznim panelima o umjetnom inteligenciji i glazbenoj industriji neprestano i silom pričaju o nekakvom „autorstvu” kojeg je Roland Barthes ubio još 1967. godine, streaming servisima, „pravima i isplatama” nekakvih tantijema, opet zapostavljaju jadnu i vječito zapostavljenu običnu radničku klasu – muzičare.
Vratimo se na „Fake Music”. Četvrtak je navečer i zagrebačka ekipa vrsnih muzičara okupljenih pod imenom Živa Voda uvježbava svoj novi koncertni repertoar inteligentnih i intrigantnih obrada poznatih klasika koje će večer kasnije izvesti u Melinu. I ljudi i muzičari vole takve razigrane projekte i sigurno će svi čagati na synth pop „Enter Sandman” ili jazzy soul „Toxicity”, osim možda ako su takvo što već čuli na kanalu „Fake Music”, a na kojem to imaju prilike ponovno poslušati kada god i koliko god puta žele.
Neka druga večer je u nekom drugom gradu, a The 8-bit Big Band i dirigent, aranžer, orkestrator i bandleader Charlie Rosen uvježbavaju svoj novi repertoar glazbe Nintendo, Sega, Playstation i PC video igara koji planiraju izvesti na sljedećem Comic Conu u San Diegu 2026. I ljudi i muzičari vole takve razigrane projekte i sigurno će svi čagati na „Zelda’s Lullaby” u big band verziji, osim ako su to već čuli na „Fake Music” kanalu. Vraćamo se ponovno u Zagreb gdje je ona ista ekipa nakon uspješnog de-re-konstrukta albuma „Angel’s Breath” Milana Mladenovića odlučila u potpunosti preosmisliti Nirvanin „Nevermind”, samo da bi shvatila da to već postoji na YouTube kanalu „Fake Music” pa se predomislila, odmahnula rukom i rekla – nevermind.
Drugim riječima, što će svi ti ljudi raditi, ako AI sve to može odraditi umjesto njih, brže, bolje, jeftinije i instantno dostupno na internetu s neiscrpnom mogućnošću reprodukcije?
Problem, međutim, ipak nemaju svi ti ljudi, nego AI jer ono što svi ti ljudi mogu, a AI ne može (barem ne još) je nastupati uživo.
Upravo je to ono što treba apostrofirati, umjesto da se na beskonačnim panelima beskonačno govori o padu prihoda autora i autorskim pravima ili da se muzičarima koji se gledaju oči u oči s umjetnog inteligencijom govori „everything you can do, (A)I can do better”. Umjesto, dakle, da se razglaba o tome na koje će nam sve načine umjetna inteligencija uzeti posao i kruh iz usta, taj kruh i posao treba brže bolje tražiti i poticati ondje gdje nas AI u tom istom poslu ne može preteći, a to su upravo nastupanja uživo pred publikom. Jer ljudi (barem još zasad) najveći interes gaje za druge ljude koji im mogu ponuditi nešto što si ne mogu ponuditi oni sami i što ih usput uveseljava, intrigira, zabavlja i obogaćuje. Iskustvo odlaska s prijateljima i poznanicima u klub u kojem neki drugi ljudi na pozornici izvode svoju autorsku glazbu ili obradu glazbe nekih trećih ljudi ljudima je i dalje većinski nezamjenjivo iskustvom slušanja obrada umjetne inteligencije na YouTube-u. To je ono o čemu bi se trebalo govoriti, ako ništa, a onda zato da ljudi to ne bi zaboravili i pomislili da im „Fake Music” može dati isto ono što im nudi i „Real Music”.
S pravom se postavlja i pitanje koje bi trebalo odgovoriti na onaj ‘barem ne još’, a to je koliko će vremena proći prije nego će AI u ovom ili onom, a najvjerojatnije interaktivnom hologramskom obliku najzad moći i nastupiti uživo pred publikom.
Već smo svjedočili hologramskim nastupim ABBA-e ili hologramskom ukazanju “kralja popa” Michaela Jacksona, a sudeći po reakcijama publike, nikoga pretjerano nije bilo briga što je riječ o hologramima, a ne o ljudima. Ipak, zasad su to još samo vrlo skupe ekshibicije i svojevrsni skriptirani nastupi u kojima hologram ne može napraviti nešto spontano ili na spontan način ostvariti interakciju s publikom, no i to je nešto što će se bez sumnje uskoro promijeniti. Koliko će, dakle, vremena proći prije nego će AI moći nastupati uživo na isti onaj način na koji to danas mogu izvođači? Možda malo, možda malo više, ali vjerojatno ne dulje od jednog desetljeća.
Drugo pitanje koje se postavlja je pak ono koje ima odgovoriti na ‘barem još zasad’, odnosno na činjenicu da ljude i dalje u najvećoj mjeri zanima što čine drugi ljudi. Tu se pritom misli na intrinzičnu karakteristiku ljudskih bića da svoje iskustvo žele podijeliti s drugim ljudskim bićima, na našu neutaživu potrebu da se povežemo s nekim drugim ljudskim bićem, dijeleći s njime nekakvo iskustvo, bilo ono fizičko ili metafizičko. Ljudi žele biti s ljudima jer, kako nas podsjeća Krleža, s ljudima zajedno smrdi, ali je toplo.
Pojavom već spomenutih holograma, a onda i VR tehnologije i slično, ljudi s ljudima mogu biti i ako nisu izravno s ljudima, no ni to iskustvo još u potpunosti nije zamijenilo našu potrebu da se s nekim „vidimo u četiri oka”. Upravo je zato možda potrebnije nego ikada prije ono apostrofiranje i poticanje ljudskog djelovanja na bojnom polju na kojem AI još uvijek nije prisutan, a to je „uživo” i možda je manje važno je li nam za takvo što ostalo pet, deset ili 15 godina.
Spas nije, baš kao i u popularnoj trilogiji „Terminator”, u strojevima, nego u ljudima koji su natrag kroz vrijeme poslali strojeve da ljude spase od strojeva. Gruva li, dakle, „fake music” bolje od prave muzike? Možda i da, ali samo zato što smo joj to dozvolili, prestavši „gruvati” sami.
Sve u svemu, umjetna inteligencija svakako će proždrijeti glazbenu industriju, ali samo ako joj to dozvolimo. Ako se pak odlučimo boriti na onom bojnom polju na kojem nas AI ne može dobiti, uvijek ćemo izaći kao pobjednici. I ne, to nije varanje, to je snaga ljudskog duha, a bez čega ionako nema muzike.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
