Prije četrdeset godina objavljen je album kojim je majstor melankolije iz Crawleya otvorio nove glazbene horizonte obilježene izrazitim pop senzibilitetom.
Vjerojatno je malo onih kojima je „The Head on the Door“ najdraži album grupe The Cure. Brojnija je ekipa koja sebe smatra istinskim obožavateljima i favorizira glasovitu „mračnu trilogiju“ s početka osamdesetih, albume „Seventeen Seconds“, „Faith“ i „Pornography“. Oni čvrsto vjeruju u to da je tada artikulirana atmosfera intenzivne tjeskobe ključan prinos Roberta Smitha popularnoj kulturi proteklog stoljeća. Pjesme s te tri ploče, prema njihovu mišljenju, treba smatrati djelom genija. I točka! Sve snimljeno poslije toga ti istinski obožavatelji skloni su prezirati.
Najviše će pak biti onih kojima je „Disintegration“ iz 1989. najvažnija ploča benda. To sjajno i sveprožimajuće melankolično ostvarenje obilježilo je kraj jednog glazbeno izrazito raznolikog i bogatog desetljeća. I samome mi je to bio iznimno važan album, kako u to doba – kad sam bio sedamnaestogodišnjak – tako i kasnije, a važan mi je i danas, kad mu se povremeno vraćam s ciljem provjere njegova utjecaja na moje emocije. Slušao sam ga u cjelini čim je objavljen, bez odgode, kupivši ploču u nekom bečkom glazbenom dućanu. Pogodio me izravno u dušu i ostavio trajan pečat kao jedan od najdražih mi komada glazbe uopće.
Za razliku od ovog vrhunskog dostignuća, zbirku „The Head on the Door“ nisam mogao doživjeti pravodobno – imao sam tek trinaest godina i interesi su mi bili drugačiji – pa sam je slušao nešto kasnije, tijekom srednje škole, zajedno s ostalim ranim dijelom opusa The Curea. U tom procesu retrospektivnog sagledavanja njihove diskografije ponajprije me zaokupila spomenuta deprimirajuća trilogija s početka osamdesetih, a koja je očito vrlo dobro odgovarala dječaku u osjetljivim godinama odrastanja. „The Head on the Door“ mi je, s druge strane, tada kao cjelina izgledao prilično slabo i neujednačeno, s dva velika hita koja me zapravo nisu zanimala.
Međutim, na tom se albumu nalazila i jedna pjesma za koju sam odmah, čim sam je čuo, pomislio da je pravo maleno remek-djelo. Bio je to svima dobro poznat očajni Smith sa zbirke „Faith“ iz 1981., autor zagonetne i jezive „Charlotte Sometimes“ koju sam jako volio, ali ovaj put u malo drugačijem, gotovo profinjenom aranžmanu.
Kao da je njegova tjeskoba na toj pjesmi dobila intenzivno, glamurozno osvjetljenje te je umotana u celofan i posuta pokojom sjajnom šljokicom, bez da je pritom izgubila na iskrenosti i uvjerljivosti. Ta srceparajuća priča o kraju jedne ljubavi zove se „A Night Like This“ te prema mnogim kriterijima pripada najznačajnijim djelima koje su Smith i ekipa ikada snimili.
Kao klinac, dakle, nisam mogao razumjeti veličinu i važnost albuma „The Head on the Door“. Jedna pjesma, koliko god sjajna, nije bila dovoljna da ga zavolim čitavog. Nisam tada cijenio njegovu raznolikost, razumijevajući je pogrešno kao nedostatnu dosljednost. Tek sam s vremenom, mnogo godina kasnije, shvatio koliko je važan u slijedu dugosvirajućih ostvarenja benda osnovanog u Crawleyu, nekoliko desetaka kilometara južno od engleske prijestolnice.
Ovo ostvarenje iz 1985. na simboličkoj razini donosi upravo neku vrstu pokušaja prekida s tim gradom koji je – unatoč činjenici da je do Londona bilo potrebno samo tridesetak minuta vožnje vlakom – svojom duboko provincijskom atmosferom obilježio većinu opusa The Curea. Čitav motivski repertoar – sva tuga i klaustrofobija, melankolija i tjeskoba, zastrašujući snovi te zaokupljenost različitim vrstama mentalnih problema – vuče korijene iz odrastanja u tom hladnom i skučenom prostoru engleske provincije sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća. A onda će na šestom studijskom izdanju sve postati znatno laganije te će se pojaviti japanski glazbeni motivi i Španjolskom inspirirane gitare, kao gotovo mahnit, ali neuspješan Smithov pokušaj istjerivanja Crawleya iz vlastite utrobe.
Pred nama je stoga zbirka koja je glazbeno bogata i izrazito raznolika; njezina višestruka lica pokazuju sav Smithov talent kao tekstopisca i kompozitora te ističu vještinu stvaranja jednostavnih i pamtljivih pjesama na koje se čak može i veselo zaplesati. Album donosi još jednu važnu promjenu. Naime, eksperimentom i psihodelijom obilježen „The Top“ (1984.) bio je u načelu Smithov solo-uradak, dok su The Cure za vrijeme snimanja „The Head on the Door“ ponovno postali punokrvan bend.
Najvažniji je bio povratak basista Simona Gallupa. Zaboravljena je glupa svađa (i barska tučnjava!) s Robertom Smithom, pa njihova suradnja iznova postaje plodna. Gallupova prisutnost stoga je itekako čujna u završnom miksu albuma. Također, gitarist Porl Thompson, Smithov prijatelj iz djetinjstva, ovdje je, nakon godina neformalne suradnje, postao punopravni član benda.
Talentirani i nesretni Lol Tolhurst – čiji je alkoholizam tijekom osamdesetih kontinuirano remetio međuljudske odnose – odsvirao je klavijature, dok je Boris Williams – dotad član koncertne postave Thompson Twinsa i pratećeg benda Kim Wilde – postao stalni bubnjar. Ploču je sa Smithom producirao Dave Allen, čovjek koji se prije toga pošteno namučio s Andrewom Eldritchem, radeći na prvijencu The Sisters of Mercy.
Problema pri snimanju ovog albuma nije bilo. Smith se za čitav proces dobro pripremio. Kućne demo-snimke s kojima je došao pred bend bile su već poprilično razrađene (vrijedi ih poslušati kao raritete objavljene na remasteriranom deluxe-izdanju iz 2006.), ekipa je bila dobre volje i suradljiva, pa je snimanje u studiju Angel Recording u londonskom kvartu Islington prošlo u ugodnom, kreativnom i prijateljskom ozračju.
Glavne uzore za stvaranje novih pjesama Smith je, prema vlastitu svjedočenju, pronašao u dva albuma s početka osamdesetih koja su mu se oduvijek jako sviđala. Riječ je o pločama „Dare“ The Human Leaguea i „Kaleidoscope“ Siouxsie and the Banshees. Drugim riječima, nakon poprilično neuravnoteženog albuma „The Top“, odlučio je krenuti prema nešto konvencionalnijoj zvučnoj slici obilježenoj izrazitim pop senzibilitetom.
Želio je da pjesme budu dopadljive, lako pamtljive i pjevne, ali da pritom ne mora odustati od tematike koja mu je važna. Tako se snovi, kao jedan od središnjih motiva njegova stvaralaštva, i na ovoj, naizgled laganoj i veseloj zbirci pojavljuju poput neke crvene niti, provlačeći se od početka do kraja u mnogim pjesničkim slikama. Naposljetku, i sâm naslov albuma – stih u refrenu hita „Close to Me“ – referencija je na jednu od Smithovih ponavljajućih noćnih mora.
„The Head on the Door“ objavljen je krajem kolovoza 1985. te je zasjeo na sedmo mjesto službene engleske top-liste. Bio je to objektivno značajan uspjeh. The Cure su napokon, nakon što su pet-šest godina smatrani dijelom vrha alternativne scene, ušli među doista velike igrače. Ovim su albumom bez dvojbe postali dio mainstreama, zadržavši pritom auru ozbiljnosti istinskih alternativaca. Bilo je to, konačno, ono što je Robert Smith oduvijek i priželjkivao.
Album je u srpnju najavljen singlom koji je vjerno oslikao o kakvoj će glazbi ovaj put biti riječ. „In Between Days“ vješt je spoj jednostavne melodije upakirane u popu blizak aranžman i uobičajene smithovske melankolije obilježene introspekcijom i artikulacijom intenzivnog osjećaja izgubljenosti u vremenu. Stihovi prve strofe – „Yesterday I got so old / I felt like I could die / Yesterday I got so old / It made me want to cry“ – odaju autorovu trajnu preokupaciju starenjem i smrtnošću, motivom koji će ga pratiti čitavo stvaralaštvo, sve do prošlogodišnjeg albuma „Songs of a Lost World“ i sjajne, monumentalne završnice naslovljene „Endsong“. „In Between Days“ je, zaključimo, naizgled vedra i energična pjesma, ali obilježena ozbiljnim emotivnim teretom.
Još jedan hit bila je već spomenuta stvar „Close to Me“, drugi singl po čijem je stihu album dobio ime. I ovdje svjedočimo o majstorskom amalgamu otkačene pop melodije, začinjene pljeskom kojim se održava ritam, te snažnog osjećaja klaustrofobije. Upravo se na tjeskobnu atmosferu pjesme izravno referirao i pomalo blesavi video s bendom u ormaru na rubu provalije. Ako „Close to Me“ pokušamo shvatiti ozbiljno – a za taj pokušaj morat ćemo se podosta potruditi – uvidjet ćemo da je zapravo riječ o introspektivnoj raspravi u kojoj glavnu ulogu imaju konstantna zabrinutost i intenzivni strahovi ne potpuno jasnog uzroka. Tipičan Smith!
Središnja je pjesma ovoga albuma „A Night Like This“. Zračeći neuobičajenom toplinom, bez jezive atmosfere tipične za raniji dio diskografije The Curea, ova stvar u prvi plan postavlja ljubavnu tematiku. Osjećaji su ambivalentni: s jedne strane to je golema tuga zbog gubitka velike ljubavi, a s druge upitanost nad vlastitom krivnjom za njezin završetak.
Već je rečeno da i u glazbenom smislu ovdje dolazi do određenog pomaka. Mnogi su zamijetili – a Smith im je dao za pravo – da je „A Night Like This“ neka vrsta posvete glazbenoj estetici starijih kolega iz benda Roxy Music. I doista, neočekivana prisutnost saksofona, u izvedbi Rona Howea iz grupe Fools Dance, unosi romantičnu toplinu toliko blisku mnogim pjesmama Bryana Ferryja i ekipe, odišući pritom specifičnom filmičnošću.
A za potpuno razumijevanje ovoga remek-djela potrebno je spomenuti i podatak koji će se mnogima učiniti banalnim, dok će drugima biti od presudne važnosti. Dobro je, naime, znati da je rana verzija pjesme – znalci kažu da je bila sirova i u neusporedivo jednostavnijem aranžmanu – prvi put izvedena uživo gotovo deset godina prije, na najranijim koncertima održanim još u školskoj dvorani u Crawleyu, kao jedna od rijetkih koja je bila autorska. „A Night Like This“ stoga svjedoči o Smithovu složenom i dugotrajnom stvaralačkom procesu, u kojem se ideje ne odbacuju olako, već polagano godinama zriju, doživljavajući temeljitu preobrazbu.
Valja, naposljetku, ukratko spomenuti i još nekoliko pjesama koje ovaj album čine posebnim. „Kyoto Song“ egzotična je priča o još jednoj noćnoj mori nastala pod labavim utjecajem tradicionalnih japanskih instrumenata i melodija. Riječ je o bliskom srodniku pjesme „Hong Kong Garden“, glasovitog debi-singla Siouxsie and the Banshees, također obilježenog japanskim glazbenim uzorima. A onda će nas pjesmom „The Blood“ Smith brzinski prebaciti na Mediteran, gdje se pije snažno i jeftino portugalsko vino te frenetično sviraju akustične flamenco-gitare. Riječ je doista o uzbudljivom interkontinentalnom putovanju koje je malo tko mogao očekivati.
Nadalje, „Six Different Ways“ ističe se za The Cure neobičnim ritmičkim obrascem, dok se „Push“ odlikuje prepoznatljivim dugačkim instrumentalnim uvodom, svojevrsnim nacrtom za mnoga buduća post-rock ostvarenja. I konačno, završna „Sinking“ kao da nas općim dojmom vraća par godina unatrag, na neki od tada nastalih albuma. Sporijim tempom i epskom tendencijom ova je stvar odmaknuta od prevladavajuće pop atmosfere te podsjeća na činjenicu da se njezin autor najbolje osjeća upravo stvarajući mračnije zvučne krajolike, one koji prizivaju melankoliju kao prevladavajuće stanje duha.
Iako su svi već znali da su Robert Smith i The Cure i prije bili itekako sposobni napraviti dobru pop pjesmu koja ujedinjuje melodijsku pristupačnost i ozbiljnu emotivnu tematiku – vidi, primjerice, singl „The Lovecats“ iz 1983. – tek je „The Head on the Door“ pokazao da se radi o promišljenoj strategiji. Čitav album temelji se, naime, upravo na takvom glazbenom i poetičkom usmjerenju. Kao da je Smith odlučio da mu je dosta kultnog statusa i da je vrijeme za širenje obuhvata publike.
Osim toga – kako je izjavio za časopis Uncut 2000. godine – sve oko te ploče razvijalo se na najbolji mogući način pa mu se činilo da počinje jedno novo razdoblje: „Mislim da su The Cure doista u tom trenutku počeli iznova. Postojao je snažan osjećaj zadovoljstva zbog rada u bendu, prvi put nakon snimanja albuma ‘Seventeen Seconds’“. Stoga je ovu važnu i raznoliku zbirku pjesama – istodobno lijepu, tužnu, zastrašujuću i zabavnu – potrebno smatrati prijelomnim djelom i novim početkom Roberta Smitha.
(Fiction Records, 1985.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
