Biti normalan u nenormalnoj okolini i u istoj slati neke normalne prirodno-komunikacijske impulse, vjerojatno znači biti okarakteriziran kao lud u istoj…
Kompletan glazbeni izričaj mlade kantautorice Ivane Picek kao da doživljava sličnu percepciju. Možda ona za sebe voli kazati da je ludo djevojče (kako joj se zove i prethodni samoizdat album), no ona je pjesnikinja, a pjesnici su čuđenje u svijetu, davno je zaključio A.B. Šimić. Kako je i ona čuđenje svijetu, tako je i njena poezija začuđena ovim ludim svijetom, njegovim navikama, inhibicijama i anksioznošću.
Ona kao da je uistinu dijete prirode zatočeno u svim šašavostima civilizacije. Tako doživljava i glazbu i svoj glavni prateći instrument akustičnu gitaru. Ne znam jesam li ikada u životu čuo da netko poput Ivane zvuči kao da se štima kroz cijelu pjesmu ili je pak toliko dječje opsjednut udaranjem jednog do dva tona naizmjence. No kad se čovjek oslobodi tog striktno-zanatskog pogleda na glazbu, lako se ustanovi da takva neobična i iznimno jednostavna pratnja jako dobro korespondira s Ivaninim glasom i poezijom i da je to sve skupa jedna zanimljiva cjelina u kojoj su sitnim tkanjem spojene minijature iz života, zapažanja i misli autorice.
No ono najznačajnije u svemu jest da je Ivanina poezija iznimno prokrvljena, konkretna, proživljena i (stavio bih ruku u vatru za tu tvrdnju) istinita. Pa sad i ako su mi čula i racio prevareni u tome, onda opet to ide Ivani u korist, bar u nekom glumačkom smislu. U nekim trenucima tolike neočekivane otvorenosti u plastičnosti opisane situacije, Ivana stvara komične elemente koji izazivaju smijeh. Onaj zdravi smijeh, a ne cinični podsmijeh spram nje. Posebno u tome se ističe naslovna „Oči ti bježe“ koja uistinu i zaslužuje da se album zove po njoj.
Važno je reći kako uglazbljena poezija Ivane Picek nije depresivnog karaktera, čak ni kad je tekstovi smještaju u takvu poziciju. Ona uvijek traži rješenje, akciju, pa makar i neki simbolični znak prkosa histeriji sadašnjosti, ali prkosa koji to naizgled nije, neka vrsta onog idealističkog hipijevskog mota leptirovog slijetanja na kotač. „Na rubu neke šume (posadi svoje agrume)“, kao i „Depresivna sobe“ to potvrđuju.
Izdvojio bih još i „Mamut u svemiru“ i „Antički žuti tisak“, koje osim što imaju i neki uvjetno rečeni hit potencijal u uskom krugu Ivanininih poklonika kao što trenutno imaju „Rozo bicikleto“, „Nj“ i „Ja živim u wc-u“, tako su i zanimljive kao percepcijsko doživljavanje svijeta od same autorice. Teško se oteti dojmu da nije u pravu što čovječanstvo izmješta u poziciju bakterija na plutajućem kamenu u svemiru s kojeg uglavnom ne možemo spoznati ništa, pa ni to da smo auto-destruktivni u silini svoje gluposti, a opet njen zvonki krhki glas i prsti koji prebiru po žicama tu odaju dojam da su prvi na udaru ako dođe do nečeg zlokobnog. Možda u toj hrabrosti isprepletenoj s krhkošću i leži taj neobični glazbeni magnetizam koji zrači iz Ivane Picek.
A taj magnetizam je toliko upečatljiv da u drugi plan stavlja i činjenicu kako je riječ o opskurnoj DIY produkciji bez overdubbinga i sličnih studijskih trikova s kojima bi njena glazba postigla daleko jači efekt. No i u takvim produkcijskim uvjetima postoje situacije i situacije, sretne i manje sretne okolnosti. Neke od njih su da „Oči ti bježe“ kao cjelina više varira u glasnoći nivoa samih pjesama u odnosu na prethodni album „Ludo djevojče“, a također nije toliko ni zbijen kvalitetom. Bez nekih pjesama se možda i moglo kako bi se postigao taj efekt, i pred Ivanom kao glazbenicom je zadatak u kojem će se morati više posvetiti pročišćavanju svog autorstva i vaganju u smislu: zaslužuje li sve što uglazbi biti objavljeno. I naravno kad bi se bar i neki ozbiljniji producent htio pozabaviti samo s jednom njenom pjesmom i snimiti je ‘kako Bog zapoveda’, čisto da i uši prosječnih slušatelja dobiju pozitivan impuls o talentima iz vlastitog okruženja, onima koji na rubu šume sade neke čudne šarene voćke i čijih plodova u dućanu ima samo iz uvoza.
Ocjena: 7/10
(Slušaj najglasnije, 2012.)