Mimika Orchestra objavila je završni dio trilogije koju čine albumi ‘Divinities of the Earth and the Waters’ i ‘Altur Mur’.
Pitanje identiteta koliko je ključno, toliko je i rastezljivo kao pojam. Gdje počinje, gdje završava, vrijedi li za sve isto, ili je potpuno drukčiji, koliko se može prisvojiti tuđeg, postoji li uopće originalan ili je sve uvjetovano onim što nas je dočekao s rođenjem, koliko je prilagodljiv, koliko je krut, koliko je otvoren, koliko je omeđen…?
Pitanja je mnogo. Odgovori na njih su kompleksni, a opet, taj pojam identiteta kao da je jasan svakom. Kao da i obična reklama za pivo može dati jednoznačan odgovor.
No za Maka Murtića takvih jednostavnih odgovora nema. Nije jednostavan odgovor na to i što je konkretno Mimika orkestar koji je osnovao, koji vodi i kroz koji autorski djeluje već dugi niz godina. Koliko je orkestar, toliko je i filozofsko pitanje koje Mak Murtić postavlja glazbom (ili kroz glazbu). Koliko Mimika služi za shvaćanje tradicije, toliko je pobuna protiv iste i koja vas time vodi na onostranost stranputice.
Koliko je sadašnjosti, toliko je i u budućnosti koja se perpetuira kao neka prošlost. Je li Mimika tu da bi razjasnila i rastavila naš kod na proste faktore ili ga isprovocirala i natjerala da mutira u nešto drugo? Traga li dubinski za identitetom, ili nam nameće nešto što nikad nismo bili ni mi, ni naši preci. Je li taj Mak Murtić smrtno ozbiljan, ili se jako dobro šali s obzirom na svoja znanja i vještine koja je stekao neumornim radom kroz godine?
Nekako mislim da bi možda stvari trebalo sagledati na neki drugačiji način, jer što konkretno može značiti još jedna u nizu recenzija Mimika Orchestra koji nas je naučio da je unikatna umjetnička tvorevina, neusporediva s bilo čim drugim na sceni?
U glazbenom smislu taj orkestar je s novim albumom „Medzotermina“ opet u svom zenitu kao što je bio i s prethodnim „Altur Mur“ albumom, uz sve sniman je uživo u Lisinskom, a zvuči kao da je minuciozno studijski slagan. Koliko se ne uklapa u ništa slično na sceni, toliko pak prati unutrašnju nit razvoja same Mimike u kojoj kao da je Murtić neki glazbeni pandan J.R.R. Tolkienu kao kreator fantastičnih izmišljenih svjetova, njegovih likova i krajolika.
Mimika Orchestra uvijek ima odškrinuta vrata u neku onostranost koja nam se čini poznatom, u kojoj nas tu i tamo uhvati neki deja vu moment iako tamo nikad nismo bili, osim možda u nekim snovima, ovisno o osobnim psihopatologijama. No opet, u glazbenom svemiru, ima tu pomaka kad odlučimo omeđiti svijet Murtićevim horizontima i prihvatiti njegovu igru.
„Medzotermina“ je posljednje poglavlje trilogije započete 2018. s albumom „Divinities of the Earth and the Waters“ koji je bio putovanje prema paganskoj slavistici – nikad ispisanoj povijesti, ali onoj za koju mislimo da je znamo jer vjerujemo da nam je negdje maglovito „zapisana“ poput nasljednih obrazaca u korteksu. Zvučne gravure na tom albumu nosile su neke jezovite prizvuke i u njima jazz kao da je bio u nekoj onomatopejskoj ulozi buđenja iskonskih strahova.
Drugi u nizu, „Altur Mur“ kao da je sa zaboravljenim jezikom jadranskog arhipelaga donio i natruhe drevne civilizacije koju su naši preci ovdje zatekli dolaskom i čije obrasce su prihvatili iako ih možda nikad nisu do kraja razumjeli. No taj album je donio i daleko jezgrovitiji zvučni rafinman u kojem je ritam pokoravao slobodnu formu, što bi se reklo super-pojednostavljeno; taj album donio je groove, a sasvim je druga stvar što smo kao slušatelji bili zabavljeni time da raspoznamo jesu li korijeni tog groovea pripadali Ilirima, Rimljanima, Makedoncima, Histrima, Liburnima i kome sve ne.
„Medzotermina“ kao završni dio trilogije kao da je nastavio putovati po toj imaginarnoj vremenskoj crti čije etape pozna jedino Mak Murtić. Skoro pa bi se moglo zaključiti da nakon tog albuma dolazi već znana glazbena povijest u kojoj bi imaginarij Balkana po Murtićevim pravilima mogao izgubiti na magičnoj uvjerljivosti. Možda i jest ta posljednja etapa trilogije poglavlje gdje se može (i treba) baviti identitetima i njihovim mehanizmima koji su i danas na snazi.
Zvučni narativ pak tjera da se uspostavi teza na svojevrsnom kontrapunktu – izričaj Mimike je općenito sve samo ne lako prohodan i uhu prijemčiv na prvu, no „Medzotermina“ kao da tu granicu pomiče prema uvjetno kazano komercijalnom, tj. razumljivijem, time i uhu puno prijemčivijem zvuku.
Murtić je time na granici, na rubu, tj. kao da je s upitnikom koliko grabiti iz avangardnog, a koliko skladati u tradicionalnom narativu. I u tom smislu je „Medzotermina“ pitanje i osobnog Murtićevog skladateljskog identiteta, koji se možda neće toliko slamati u uvodnima „Prazan pjat“ i „Noćni tanac“ (iako i tu štofa za tancanje itekako ima), ili posljednjoj „Pustoš“ koja turobnom sudbinskom temom pomalo evocira i na „Divinities of the Earth and the Waters“ period, već u „Klapa za Zemlju“ u kojoj je teško podvući crtu između klapskog i nekakvog, nazvat ću ga ovom prigodom, protoklapskog narativa. Konkretno, „Klapa za Zemlju“ može stajati zasebno kao liturgijska a cappella, ili klapski napjev. Tu svakako treba iskazati pohvalu najisturenijoj vokalistici Maji Rivić koja općenito savršeno čita i interpretira duh Mimike bez obzira o kojoj inkarnaciji je riječ.
Slična situacije je i s „Kutka i Zvezde“ u ulozi svojevrsnog meddleya prikladnog i za kakvu rock operu između, za zvončarsku pokladnu povorku upotrebljive „Paliske“ i svojevrsne kvarnerske jazz-rock vožnje koju nakon nje nudi „Zrcalo“.
Zapad, istok i Mediteran zvukovno nisu nikad bili jače isprepleteni kod Mimika Orchestra kako je to slučaj na „Medzotermini“. U smislu identiteta to korespondira s ovim našim vremenom gdje se identiteti miješaju kao nikad prije poput boja zalivenih vodom na slikarskoj paleti (koliko god se neki retroaktivni društveni elementi trudili zaustaviti nezaustavljivo).
Pjesnički kazano, Mak Murtić obranio je identitet Mimike, ali je pritom otvorio vrata da su u toj glazbi može prepoznati dosad najširi auditorij. Pristupio je hrabro, sa stilom i umjetničkom autonomijom. Bio ili ne bio to naš identitet, bio Murtić smrtno ozbiljan ili raspoložen za šalu, teško je reći da nam podosta kodova na ovom albumu nije poznato. Na redu je publika, bila ona na zapadu, istoku ili s Mediterana.
Ocjena: 9/10
(Menart, 2025.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
