Nizozemsko-novozelandski trio predstavio je sinoć zagrebačkoj publici materijal s novog albuma ‘Echo’.
Otkako su prije desetak godina nastupom u Malom pogonu Tvornice kulture započeli “divno prijateljstvo“ sa zagrebačkom publikom, nizozemsko-novozelandski trio My Baby postao je jedan od onih bendova za koje imate dojam da u našem glavnom gradu svira svako malo. Tako ni sam ne znam koliko sam njihovih koncerata dosad odgledao, zbog čega sam negdje uoči korone shvatio da je vrijeme za pauzu i da ću koju godinu apstinirati od “prethistorijskog ravea“ koji nam redovno prirede Cato i Joost van Dijck, te gitarist Daniel “Dafreez“ Johnston.
Izlazak novog im studijskog albuma “Echo“ smatrao sam dovoljno dobrim razlogom za prekidanje spomenute apstinencije pa sam se u petak zaputio u klub u Šubićevoj usprkos bogatoj koncertnoj ponudi koja je uključivala i promociju novih izdanja Mangroovea i dragih mi čudaka iz Marinade.
My Baby su se na aktualnoj ploči u određenoj mjeri odmaknuli od svog paklenog koktela bluesa, koji kao da je vremenskim strojem doputovao direktno s delte Mississippija, funka i nečega što ne bi pretjerano stršalo ni u line-upu kakvog partija u Katranu. U jedanaest pjesama objavljenih u srpnju tako se dalo primijetiti i utjecaje soula u tradiciji Curtisa Mayfielda, reggaea pa i klasičnijih pop-rock tema, zbog čega dio albuma, točnije stvari poput “Agree to Disagree“ ili “Less Is More“ nisu tako podobne da ih se postepeno bilda i polako dovodi do krešenda tijekom kojeg se naprosto morate početi mrdati u ritmu glazbe. To samo po sebi nije nikakav prigovor jer je riječ o vrlo solidnom materijalu s nekoliko stvarno dobrih pjesama, a razočarani nisu ostali niti oni koji su u petak u Tvornicu došli kako bi se propisno naplesali jer nisu izostale ni skladbe kojima amsterdamska trojka može zahvaliti svoj status punokrvne koncertne atrakcije.
S nove ploče su, ako se ne varam, odsvirali šest stvari od kojih bih, uz one navedene u prethodnom odlomku, izdvojio i naslovnu te “Smiley Virus“ koje su me podsjetile na Jerryja Dammersa i drugu postavu Specialsa, odnosno onu u kojoj su Terryja Halla zamijenile Rhoda Dakar i Egidio Newton. Najavljujući neke od njih, Cato je istaknula da se grupa željela vratiti korijenima, čime smo dobili i uvid u bendove i žanrove koji su ih nagnali da se uopće prihvate instrumenata.
Vrhunci nastupa ipak su bile izvedbe starijih skladbi, prvenstveno “Remedy II“ i “Seeing Red“ koje su rasle iz naizgled tipičnih blues i funk riffova u plesne bombe iz kojih su provirivali trance, acid house nekadašnje manchesterske Haciende i brojni drugi manje ili više srodni podžanrovi. Pritom me svojom polivalentnošću ponovno oduševio Joost čiji ritmovi glazbenu prošlost, sadašnjost i budućnost povezuju kao da je to najprirodnija stvar na svijetu.
Atmosfera u publici također je bila na uobičajeno visokoj razini premda klub nije bio pun, a Cato i Joost u nekoliko su nam navrata zahvaljivali ne samo radi ovog, već i zbog svih dosadašnjih nastupa. Frontwomen My Babyja pritom je rukama formirala znak srca, što je, zajedno s stihovima o bezuvjetnoj ljubavi (“Less Is More“), u gradu u kojem su još par sati ranije maskirani nasilnici u crnom dokazivali Plenkovićevu tezu o dvostrukim konotacijama zvučalo poput bolne utopije.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
