Pavica Čabrijan (Paraf): Različitost je ogromno bogatstvo ako smo pametni

Povodom objave recentnog singla „Čempresi“ rekla si „U jednom trenutku svi smo se sreli na ovom putovanju koje nas je iznenadilo svojom surovošću, zastrašujućim učincima koji su pokrenuli kotačiće razaranja u novoj nemirnoj Europi.“ Tu svakako nisi jedina koja svjedoči pošastima neofašizma, nacionalnih histerija, ponovnog naoružavanja… Gledaš li na to kao nešto što je godinama puzajuće napredovalo ispod radara ili nas je zahvatilo iznenada?

Pavica Čabrijan: Pogrešno je misliti da se stvari događaju iznenada. “Sitnice” koje se ne rješavaju talože se jedna na drugu i nakon određenog vremena postaju ogromna masa i nekontrolirano eruptiraju. Žalosna istina je da se isti procesi ponavljaju kroz povijest, a čovječanstvo se ponaša kao loš učenik koji uporno ponavlja razred jer nije ništa naučio.

Nećemo napredovati dok se ne suočimo s vlastitim nedostacima, ako ne pogledamo istini u oči.

Kako u svijetlu svega gledaš na zbivanja u Srbiji; godinu dana upornih i masovnih studentskih prosvjeda, na koncu i subotnje katarzično okupljanje u Novom Sadu godinu dana nakon pada nadstrešnice. Je li to možda put na koji se treba ugledati ako doista želimo popraviti današnja društva?

Pavica Čabrijan: Jedini put na koji se svi trebamo ugledati je miran put osobnog rasta i razvoja, put povratka ljudskim vrijednostima koje smo negdje putem izgubili i zaboravili. Nećemo napredovati dok se ne suočimo s vlastitim nedostacima, ako ne pogledamo istini u oči. To nije lak zadatak, današnji čovjek je više nego ikada izložen nevjerojatnom utjecaju i moći medija koji manipuliraju masama i u toj svakodnevnoj poplavi informacija, laži i pokvarenih obrazaca prosječan čovjek lako izgubi fokus. Potpuno pogrešno je traženje razloga i uzroka izvan nas jer nas to udaljava od rješenja i zamagljuje percepciju. Svi odgovori su u nama, sve počinje od nas samih. Društvo će se popraviti kada se mi popravimo.
Iskreno se nadam da će narod Srbije mirno pronaći svoj put, put razvoja i napretka.

Kako uopće gledaš na to u što se pretvorio kapitalizam?

Pavica Čabrijan: Kapitalizam se nije pretvorio, on je u svojoj suštini takav, to je sustav u kojem je kapital iznad čovjeka, iznad prirode i jedini Bog kojem se klanja i štuje je novac. Sustav koji negira sve ljudsko…Jedan od primjera toga je i odnos velikh i bogatih prema klimatskim promjenama, odnos kojim zapravo pile jedinu granu na kojoj svi sjedimo.

Koji su problemi morili svijet kad su Parafi objavili „Zastave“?

Pavica Čabrijan: U vrijeme kad smo objavili “Zastave” započelo je urušavanje sistema u kojem smo živjeli, tzv. “Balkanske krčme” kako je to lijepo nazvao Krleža, a mi smo morali nekako na brzinu odrasti. Po završetku snimanja “Zastava” iznenada je umro naš gitarista, Robert Tičić-Tica i neko čudno crnilo se počelo nadvijati nad naše krajeve i nad nas.

I kako je to tebi izgledalo? U to vrijeme nije bilo puno žena u rocku, u punku još manje, globalno gledano. U Jugoslaviji u rocku još manje, u punku nimalo, osim tebe. U koga si se uopće mogla ugledati, u Siouxsie Sioux?

Pavica Čabrijan: Nimalo lijepo, a još manje prespektivno; u to vrijeme na Yu rock i punk sceni nije bilo previše žena, a o situaciji na svjetskoj sceni smo imali malo ili nikakve informacije; ne treba zaboraviti da je to bilo vrijeme bez mobitela, društvenih mreža, Youtubea i ostalih današnjih tehnoloških “blagodati”. Neki naši su me uspoređivali sa Siouxie jer su morali zadovoljiti svoju potrebu da sve svrstavaju u neku poznatu kategoriju, a zapravo su bili zatečeni sa mnom, bila sam im “čudnovati kljunaš”. Ja i inače u životu nikada nisam bila lik koji traži uzore izvan sebe. Svoja stanja, nezadovoljstva, pogreške, gutala sam sama i svoje nemire praznila energičnom glazbom i u društvu istomišljenika.

I obzirom da je prošlo dosta vremena i da mlade generacije vjerojatno teško mogu povezati igru riječi, kako je došlo do imena Vim Cola?

Pavica Čabrijan: Vim Cola je ime nastalo kao parodija na naše riječke šminkere. Naše društvo se okupljalo u hotelu Kontinental u Rijeci, a tu su se okupljali i riječki šminkeri samo što smo mi bili u kavani koju se zvalo “Drogerija”, a oni u slastičarnici koju smo zvali “Parfumerija”. Mi smo bili manje-više lumpen-proleteri i pili jedva pivo jer nismo imali love, a oni whiskey-colu, rum-colu… Jednom prilikom sam konobaru u zafrkanciji naručila Vim-colu; lik me blijedo pogledao s ogromnim upitnikom iznad glave, a ekipa je crkla od smijeha.

Ono što mi je dojmljivo kod Parafa upravo je ova faza s dvije postave, tj. sa smjenama za pjevačkim mikrofonima. U jednoj je Valter u drugoj ti i Iva, iz razloga što su „A dan je tako lijepo počeo“ i „Zastave“ dvije potpuno različite priče, a vi svi zajedno ste ih uspjeli tako skladno pomiriti u post festumu. Ono što bi za mnoge bendove bila velika prepreka, vama je prednost. Uz to autorski ste nastavili u tako složenim odnosima. Kako uspijevate?

Pavica Čabrijan: Mi smo svi totalno različiti, ali smo svoje različitosti osvijestili kao zajedničku vrijednost i povezali energije u lijepu priču. Kad prevaziđeš osobne ego tripove, sitne strasti i ostale blesave, nezrele filmove stvoriš odličnu fuziju, ogroman prostor za novu energiju. Različitost je ogromno bogatstvo ako smo pametni.

Za razliku od mnogo bendova koji karijeru započinju eponimnim albumima, vi ste svoju odlučili takvim zaokružiti. Uz to najavili ste i posljednju turneju. Vjerujem da emotivno nije bilo lako donijeti takvu odluku.

Pavica Čabrijan: Naš novi album je upravo ono što sam malo prije rekla, fuzija različitosti koja je iz svakoga od nas izvukla ono dobro i upravo stoga smo odlučili da ga nazovemo jednostavno “Paraf”. Ovim albumom bend zaokružuje jednu eru svog postojanja. Što će biti u budućnosti nitko ne zna, budućnost će svakako doći, neke stvari će se možda ponoviti, tko zna?! Još uvijek nas “pere” unutarnji kreativni nemir i dok nas zdravlje koliko-toliko služi, a to je važno obzirom na našu godinu proizvodnje; mi ćemo stvarati.

„Odjebite“, „Triler“, „Obijest“ i „Čempresi“ dosadašnji su singlovi s „PARAFa“ i nekako nemam dojam da vam je tlaka izbacivati singlove, već da iskreno uživate u tome. Jesam li ili nisam u pravu?

Pavica Čabrijan: Imamo sreću da smo potpuno slobodni, nismo opterećeni ugovorima, rokovima…. I baš uživamo u stvaranju i objavama.

Ima jedna situacija koja po meni ocrtava stanje u Rijeci, ako je anegdota koja je došla do mene, da je tako nazovem, istinita. Naime, jedan bend se nedavno uoči svog koncerta u Rijeci dogovarao o uobičajenim stvarima, između ostalog i o predgrupi. Pitali su da nastupi mladi riječki bend po izboru organizatora, da bi organizator oprezno odgovorio: „Čuj, pa nema baš mladih riječkih bendova.“ Meni je ta priča isprva bila nevjerojatna, a onda sam se i ja pokušao sjetiti nekog mladog riječkog benda. Dakle, što je s rokenrol podmlatkom u gradu koji nas je uvijek iznenađivao i nadahnjivao upravo u tom rokenrolu?

Pavica Čabrijan: Zdrave i ja ne živimo u Rijeci od 1995. godine i nisam čula za tu anegdotu, ali znam da u Rijeci postoji ekipa entuzijasta koja neumorno radi na održavanju scene: udruga Ri-rock koja promovira rock podmladak, klub Palach, Dallas shop sa svojom legendarnom voditeljicom Josie, Goran Lisica-Fox iz izdavačke kuće Dallas. Dok je njih ja se ne brinem za riječku scenu.

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

1.00 €

5.00 €

10.00 €

20.00 €

50.00 €

100.00 €

200.00 €

Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute