Za mnoge laike jazz glazba i publika su dva teško spojiva pojma, no radilo se godinama i situacija na terenu je daleko bolje nego li se čini iz ‘laičke daljine’ gledano. Radilo se puno i na kvalitetnoj glazbi stasao je nemali broj poklonika.
Situaciju s publikom Mate Škugor je prokomentirao na sljedeći način: „Svest ću odgovor na to pitanje na jednu rečenicu – danas imamo brojnu i raznoliku publiku, dok je krajem devedesetih gotovo uopće nismo imali, te smo je morali postupno sami stvarati i razvijati. Dovoljno je spomenuti da je prije 25 godina prosjek starosti publike na jazz koncertima bio debelo iznad 50 godina, te da studentske populacije gotovo da i nije bilo. Već 2005. struktura publike na jazz koncertima bila je kudikamo drugačija.“
„Štošta se u tih 25 godina promijenilo. Kao i uopće čitav svijet, koji je u novom mileniju stupio u digitalno doba, tako su i jazz i njegova publika doživjeli određenu transformaciju. Ono što je u prvoj dekadi, recimo, 21. stoljeća bila najbrojnija jazz publika (50+) sada dolazi na koncerte u jako malom broju, što je i razumljivo – s obzirom na godine, mobilnost i sve ostalo što starije doba nosi. S druge strane, kako je u posljednjih desetak godina niknula jedna potpuno nova ‘jazz’ scena, generacija milenijalaca i Z-gena, njihova je estetika potpuno drugačija, unatoč zajedničkim jazz korijenima. To je naročito snažno prisutno u skandinavskim zemljama, gdje se jazz više ne titulira kao ‘Jazz’ (to je američka tradicionalna glazba), već kao glazbeni stil čija je posljedica ‘improvizirana glazba’. Publika između 25 i 35 godina postaje, čini mi se najbrojnija na koncertima bandova koje naravno znaju, a ona starija postaje dio niše ‘history of jazz’“, Objašnjava Elvis Stanić i globalne promjene po pitanju slušalačkih navika i dobne populacije publike.
U lokalnim klupskim okvirima Zagreba kao najvećeg grada u Hrvatskoj, Damir Prica Kafka – Capri koji je baš unutar impro scene u svojim iskustvima ne vidi prevelike promjene. Interes publike za slobodno improviziranu glazbu nije se znatno promijenio, po njegovom mišljenju jer na koncerte u okviru serijala Impronedjeljaka dolazi između 10 i 40 ljudi, iznimno oko njih pedeset.
„Trodnevni festival privuče nešto više publike, oko 50 do 70 njih po večeri, što je jako dobro“, kaže Capri koji smatra bitnim napomenuti da je u usporedbi s jazzom, slobodno improvizirana glazba više nego skromno medijski prisutna, pogotovo u odnosu na rock, estradu i ostalu tržišno orijentiranu glazbu, te da su serijal i festival Impronedjeljci bolje prihvaćeni i cjenjeniji od strane inozemnih impro glazbenika i glazbenih kritičara nego od domaćih.
Laura Tandarić iz Močvare se isto s tim slaže, tj. da u klupskim uvjetima nema razlike u zadnje četiri godine. Publika je uglavnom konstantna, ali ekipa iz tog kluba na Savskom nasipu aktivno radi na njenom pomlađivanju dajući besplatan ulaz na jazz večeri osobama mlađim od 18 godina.
Slične politike subvencioniranja mladih, također o vlastitom trošku, provodi i najveći jazz festival u metropoli, tj. Zagreb Jazz Festival. Ulaznice besplatno daju jednom srednjoškolskom razredu, jer se škole javljaju da bi učenike dovele na koncerte. Daju ih također studentima Muzičke akademije, jazz glazbenicima i umirovljenicima.
„To je dio našeg programa – pokazati da jazz nije nikakva glazba za elitu, što je potpuno pogrešno, već da je jazz glazba za sve. U jazzu ima doslovce pedesetak ‘žanrova’ i svatko tko želi može pronaći glazbu koju želi slušati, pogotovo danas u doba streaminga kada je doslovce moguće valjda s nekoliko klikova slušati svu glazbu koja je ikada snimljena“, objašnjava Dražen Kokanović koji misli da je važno napomenuti da na koncerte dolazi i publika iz Pule, Rovinja, Poreča, Maribora, Ljubljane, Slavonskog Broda, Osijeka, Splita, Sarajeva, Beograda, Beča i Budimpešte.
Za Željka Markovića iz Jazzbine, u Puli nikad nije bio upitan interes: „Od početaka pa do danas znam da onih koji traže takvo iskustvo ne manjka. Uvijek je bila samo pitanje kako da kreativno druženje uz i sa glazbom bude održivo.“
Što se tiče Koprivnice Helena Hraščanec ne skriva da je bilo uspona i padova, te je priložila jedno novinsko izvješće novinara Hrvoja Šlabeka iz 2017. kazavši kako idealno ocrtava kako je to izgledalo povodom dvadesete obljetnice Jazz kluba.
Šlabek je tada napisao: „Prvi koncert održan je 18. rujna 1997. godine, a do Silvestrova je Hotel Podravina bio još četiri puta duplom pun. Ako će tko jednom tražiti trenutak kada je Koprivnica postala džezerskim gradom, evo mu odgovora… ‘…Da je Boško Petrović dovukao nekog Amerikanca koji je svirao s Dizzyjem i Oscarom, šaputalo se u restoranu Crna gora i prije nego što je Martin Drew sjeo za set bubnjeva u jarkocrveno-žutom interijetu u kojemu je obično na radiju umirala neka domaća estradna zvijezda. Od prvog udarca po čineli svi smo znali da sudjelujemo u nečemu veličanstvenom…Nikad ne bih čuo taj udarac po čineli da dečki i cure nisu složili i osnovali Jazz klub Koprivnica. A bio je to trenutak u kojemu sam se iz rokerskog ateista, ili barem agnostika, u hipu preobratio u duboko religioznog poklonika jazza.“
Na to se nadovezala: „Taj veliki interes prvih godina nekako se prorijedio kasnije, i to je onaj trenutak u kojem mnogi odustanu od ovakvih pothvata, ali ne i koprivnička ekipa. Promijenili su mjesto održavanja koncerata, zapravo nastavili su ga mijenjati godinama. Doslovno ne postoji kafić, restoran i dvorana u Koprivnici u kojoj nije barem jednom svirao jazz do 2015., kada je osnovan Fest Jazza. Možda je baš ta upornost utjecala na stvaranje publike.“
O tom specifikumu prostora bio on interijer ili eksterijera u smislu kvalitetno osmišljene nadogradnje glazbenog ugođaja svoje iskustvo je podijelio Tomislav Karamatić obzirom da festival iz Štrigove uz glazbu nudi jedinstveni pejzaž vinograda i eno-gastro ponudu, odnosno autentični doživljaj Međimurja.
„Kada pričamo o Jazzu u vinogradu, u početku je interes publike bio više znatiželjan, nego usmjeren – ljudi su dolazili jer je jazz za mnoge bio nešto novo i drugačije, posebno u sredinama izvan velikih gradova. No iz koncerta u koncert stvarala se vjernija publika koja je počela razumijevati i osjećati što jazz zapravo jest: otvorenost, sloboda i komunikacija među glazbenicima i publikom“, kaže Karamatić koji dodaje kako su prošle godine imali goste iz čak 24 zemlje, te kako ih u posljednje vrijeme kontaktiraju i iz drugih dijelova Hrvatske, pa čak i iz inozemstva, s prijedlozima da gostuju s konceptom festivala u njihovom kraju.
U sličnoj situaciji je i Ponta Lopud Jazz Festival zbog svoje atraktivne mediteranske lokacije. Thana Alexa vjeruje da lokalno stanovništvo (i Lopuđani i Dubrovčani) vide vrijednost u festivalu na Lopudu koji je nastao kao nadogradnja nešto starijeg Ponta Lopud Film Festivala.
„Stvaramo globalni susret kreativnih umova u lokalnom, nepretencioznom okruženju i stavljamo Lopud na kartu kao važnu kulturnu destinaciju za stvaranje umjetnosti i razvoj umjetničkih karijera“, poručuje Alexa.
Šibenik se također izdvaja s izuzetno atraktivnim lokacijama, tj. svojim tvrđavama sv. Mihovil i Barone. Gorana Barišić Bačelić kaže kako je interes publike za jazz bio je prisutan već od prvih koncerata, no s godinama i programskim kontinuitetom on je postupno rastao. Napominje kako i na atraktivnoj lokaciji treba uložiti puno truda, tj. da je ključ uspjeha u intenzivnoj i kontinuiranoj promociji i komunikaciji s ciljanom publikom.
„Kod nas je specifikum i Klub prijatelja, program vjernosti koji nam omogućuje izravnu komunikaciju prema posjetitelju koji je član, a to znači redovni posjetitelj naših programa. To je za razvoj publike najvrjedniji alat koji imamo i brižno njegujemo taj odnos. Naša pomno osmišljena cjelogodišnja komunikacija obuhvaća sve od dizajniranja vizualnog identiteta naših programa i osmišljavanja promotivnih kampanja, do suradnje s medijima te izrade profesionalnih fotografija i videa s naših koncerata, koje dijelimo s izvođačima i publikom na društvenim mrežama. Na taj način doprinosimo vidljivosti i promociji domaće jazz scene“, ističe Barišić Bačelić dodajući da najvrjednije povratne informacije dolaze od publike, ali i od samih izvođača koji sa šibenskih pozornica odlaze zadovoljni i na njih se rado vraćaju. Budući da su Barone Jazz Festival i Arsen Jazz kontinuirani jazz programi u Šibeniku, s oko dvadesetak koncerata godišnje, ravnateljica Tvrđave kulture Šibenik vjeruje da je njen kolektiv uspio stvoriti prepoznatljiva mjesta za ljubitelje jazza i njegovih različitih podžanrova, te doprinijeti raznolikosti kulturne ponude grada tijekom cijele godine.
O tome koliko je trebalo da se program prepozna i što su bile teškoće na tom putu posebno za festivale koji su već dugi niz godina prisutni, Elvis Stanić sažeo je na primjeru Liburnia Jazz Festivala: „Trebalo nam je pet godina, kad smo se zahvaljujući Rajni Miloš, tadašnjoj ravnateljici „Festivala Opatija“, opatijske ustanove u kulturi, povezali s jazz promotorom Ericom Zawinulom, (sin Joea Zawinula, op.a.) i, počevši od 2005. skočili s manjih inozemnih ili nacionalnih programa stepenicu više, na najveće svjetske jazz programe. S Ericom sam ostao bliski prijatelj sve do njegovog napuštanja našeg svijeta u vrijeme korone. No tada, te 2005. godine, sve je krenulo jednim puno bržim tijekom, i po mom mišljenju došlo do vrhunca negdje 2010. godine. No tada je svjetska recesija iz 2008., koja je kod nas kasnila dvije godine udarila poprilično snažno i negativno u financijskom smislu (naravno, koliko para toliko muzike). Programi su postali dvostruko – trostruko skuplji, a financiranje kulture isto, ili čak i manje. To su bile neke nove situacije i izazovi koje smo morali prihvatiti i s njima nastaviti raditi sve do danas.“
Time zaključujemo treći nastavak ovog feljtona i ujedno otvaramo novo poglavlje koje se tiče financiranja, institucionalnih politika i podršci „jazza u Hrvata“ o čemu možete čitati već u petak u novom nastavku.
Nastavlja se…
*Tekst je potpomognut sredstvima natječaja “Poticanje novinarske izvrsnosti” Agencije za elektroničke medije.
Drugi dio feljtona:
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
