Nakon što smo se u prijašnjim nastavcima feljtona bavili entuzijazmom organizatora i ljudi iz svijeta jazza i slobodne improvizirane glazbe, te rastućim entuzijazmom u redovima publike, u ovom nastavku je tema nešto težeg karaktera.
Institucionalna pomoć, kao i pomoć lokalnih zajednica ovisi od situacije do situacije, kao što je drukčija u svakoj sredini. Uz to treba uzeti u obzir i ono što je Elvis Stanić kazao na primjeru Liburnia Jazz Festivala u prijašnjem nastavku da su i jazz festivali itekako podložni globalnim krizama mimo lokalnih politika, koje su, doznat ćemo, priča za sebe.
Također, diskontinuiteti su skoro pa normalna pojava u tom (festivalskom) svijetu, gledano i mimo pandemije koronavirusa koja je doslovce zaustavila koncertnu industriju na početku ovog desetljeća. U nekim situacijama problem zna biti i nedostatak jasne kulturne vizije s viših instanci, što se onda posljedično negativno prelijeva na brojna kulturna događanja, pa tako i na ona jazz karaktera.
„Ako ćemo ozbiljno pričati o ovoj temi onda treba reći da sam program nakon 20 godina umirovio u trenutku kad je bio na svom vrhuncu, a u to vrijeme bio je na vrhuncu i moj društveno-politički angažman. Upozoravao sam na nezdravo, kaotično i nepoticajno političko okruženje u gradu, koje se ogledalo i u vulgarnom politiziranju kulture“, kazao je Željko Marković iz Jazzbine.
O pulskim prilikama je u nastavku rekao: „Kultura je tada postala sredstvo održavanja političke moći i hegemonije, a sve je to pratilo nekritičko provođenje neoliberalnih javnih politika – turistifikacija i spektakularizacija kulture. U takvom je okruženju bilo teško boriti se s rogatima i zadržati minimum integriteta. I cijenu je, naravno, trebalo platiti. Danas je, čini se, svima postala normalna – ili barem zgodno prešućena – marginalizacija izvaninstitucionalne kulturne produkcije, sistemska greška modela upravljanja kulturnim institucijama i potpuni izostanak stručnog, inkluzivnog i demokratskog upravljanja javnim prostorima namijenjenima kulturnoj proizvodnji. Ako tome dodamo i nedostatak vizije u pogledu stavljanja u funkciju nekadašnjih prostora kulture, koji su sastavni dio memorije grada, a postali su žrtve privatizacije; ako uzmemo u obzir i činjenicu da Pula nema adekvatan multifunkcionalni koncertni prostor – svojevremena ideja Pule kao ‘prijestolnice kulture’ tada je, i još uvijek jest, prilično groteskna. U navedenoj dijagnozi paradoks je taj što se izvaninstitucionalna produkcija financira nesrazmjerno sa stvarnim kreativnim dosezima i društvenoj relevantnosti. Kad k tome dodamo da na njoj s pozicija moći i sustavnog i obilatog financiranja parazitiraju i javne kulturne institucije onda je priča o mrvicama za koje se glođemo lakmus postavljene dijagnoze.”
Marković navodi da bi institucionalna pomoć trebala biti veća, jer to u stvarnosti znači ‘biti pokretačem i nositeljem kulturnih politika’. „No, neki drugi sektori, poput sektora industrije zabave i sektor politizacije kulture imaju drugačije planove“, uvjeren je, te naglašava da nigdje ta priča nije održiva bez javnog sufinanciranja.
„Zašto bi i bila? Podrumi, rezidencije, umjetničke oaze, umjetničke prakse i scena koja nastaje iz takvih kreativnih poligona je od javnog interesa i ključno je izboriti se za adekvatno vrednovanje tih postignuća“, zaključuje Marković.
Za samoodrživost Elvis Stanić kaže da je to apsolutno s druge strane mogućeg, te da je to ‘opće mjesto’ pozicije kulture i umjetnosti bilo gdje.
„To što, recimo, jedna Njemačka izdvaja višestruko za potporu umjetnicima stvar je u resursima kojima raspolaže. Da oni jednog dana, iz bilo kojeg razloga presuše, imali biste vrlo sličnu situaciju kao u bilo kojoj zemlji s minimalnim izdvajanjima za kulturu po glavi umjetnika. Amerika, kao velika jazz zajednica, gotovo da nema sustavno državno financiranje umjetničkih projekata, no zbog velike gospodarske moći kulturu podupiru privatni sektor i mecene. Što je, opet, zbog neusporedivih poreznih olakšica prilikom investiranja u kulturu i umjetnost, sasvim razumljivo“, kaže Stanić.
Thana Alexa iz Ponta Lopud Jazz Festivala, koja ujedno ima iskustva i iz SAD-a tvrdi: „Teze o samoodrživosti u umjetnosti i glazbi su vrijedne i poželjne, ali u praksi teško ostvarive u malim zemljama poput Hrvatske. Zbog ograničenog tržišta, nedostatka privatnih ulaganja i oslanjanja na javna sredstva, potpuna samoodrživost umjetničkih projekata rijetko je moguća.“
I Gorana Barišić Bačelić iz Tvrđave kulture Šibenik kaže da je samoodrživost, ako se promatra isključivo kroz financijski aspekt i isključivo prodaju ulaznica, nemoguća misija i za puno veća tržišta od Hrvatske.
„Ulazni troškovi su veliki, a ulaznice ne mogu biti preskupe. Tu je ključ u diversifikaciji izvora financiranja – od institucionalne podrške, do sponzora i medijskih pokrovitelja, a to znači dobar menadžment. Kultura je ulaganje u naše društvo, a ne sredstvo za stjecanje profita“, stav je Barišić Bačelić.
Posebno to važi za festivale otvorenog tipa kao što je Fest Jazza u Koprivnici koji se odvija na glavnom trgu i koji bez pomoći lokalne zajednice i sponzora ne bi opstao ni dana, a u sličnoj situaciji su i specifični klupski programi kao što su Impronedjeljci i Jazz u Močvari koji se nipošto ne bi mogli financirati samo od prodaje ulaznica. I Helena Hraščanec, Damir Prica Kafka – Capri i Laura Tandarić slažu se da institucionalne pomoći ima, ali da često zna biti neadekvatna i sputavajuća ako se želi promišljati o kvalitetnijem programu što iziskuje veće produkcijske troškove.
No nekih pomaka ima, što bi se reklo na „vrhu piramide“, ako se tako može nazvati Zagreb Jazz Festival koji je u Zagreb doveo možda i najskuplje američke jazz legende, općenito gledano. Festival se u u prvom desetljeću milenija od početka oslanjao na jake sponzore, no tada je bila drugačija biznis klima jer je u jednom trenutku jazz postao tražen čak i u istarskim lancima hotela, ali se taj entuzijazam istopio po putu – dovoljna je jedna smjena u upravi, pa da strategija ulaganja ode u dijametralno suprotnom smjeru. Što bi se reklo; veliki biznisi više ne osjećaju potrebu da nam se umile, oni su tu sada uglavnom zbog biznisa.
No ipak se dogodilo da su u međuvremenu zagrebačke gradske institucije prepoznale JAZZG, pa bi to možda moglo pomoći u prepoznavanju drugih, po principu da je „kultura ulaganje u naše društvo, a ne sredstvo za stjecanje profita“, kako je to već sažela Gorana Barišić Bačelić.
Dražen Kokanović, direktor Zagreb Jazz Festivala kaže: „Institucionalna podrška se znatno poboljšala tijekom godina. Nakon 20 godina prepoznati smo od Grada Zagreba i Turističke zajednice Grada Zagreba u smislu da nas podržavaju financijski daleko više nego prije desetak godina. To je omogućilo da rastemo i da dovodimo još veća imena. Zagreb Jazz Festival je danas svjetski poznat i priznat festival, što znači da dovođenje svjetskih jazz glazbenika više nije problem — problem je financiranje. Ali uz institucionalnu podršku, veliku pomoć privatnih sponzora i medijsku vidljivost, uspijevamo ostvariti ono što smo zamislili. Inače, cijene ulaznica za koncerte Zagreb Jazz Festivala gotovo da su dampinške u usporedbi s cijenama ulaznica za koncerte u bilo kojim europskim gradovima za tako velike svjetske zvijezde koje dovodimo u Zagreb.“
Dobar primjer lokalne institucionalne podrške, ali ne i nacionalne, je i štrigovački festival Jazz u vinogradu.
„Moram reći da smo od samog početka imali vrlo dobru podršku lokalne zajednice, što je ključno za ovakav projekt. Turistička zajednica Štrigove i Turistička zajednica Međimurske županije odmah su prepoznale ideju i prigrlile projekt, pruživši nam prije svega ljudsku i infrastrukturnu podršku, ali i financijski doprinos u skladu s mogućnostima“, tvrdi Tomislav Karamatić.
On kaže da kako je festival rastao i dobivao prepoznatljivost da se u projekt uključio i Grad Čakovec, koji je u međuvremenu i službeno dobio etiketu „grada jazza”, što je uistinu recentni pohvalni primjer o tome u kojem smjeru je krenuo taj međimurski grad u želji da se brendira upravo kroz jazz. Prošle godine su mnogi jazz poklonici mislili da je u pitanju bila šala kad se pojavila najava da u Čakovec dolazi Bella Fleck, tj. najvažniji bendžist na svijetu, a ove godine je već ‘pod normalno’ da će se uskoro kretati put Čakovca zbog koncerta Al Di Meole na tamošnji Jazz Fair.
Karamatić naglašava: „To lijepo govori o tome da se jazz kao glazbeni izraz sve više pozicionira i u institucionalnom smislu. Ipak, veći dio festivala financirali smo sami, u suradnji s privatnim partnerima projekta, što je bio nužan korak da se osigura kontinuitet i kvaliteta programa. Dakle, institucionalna podrška nam je isključivo lokalna, a ne nacionalna, no upravo u tome vidim i vrijednost – jer projekt raste iz stvarne zajednice koja ga razumije i podržava, a ne iz administrativne inicijative ‘odozgo’“.
Elvis Stanić je umjereno optimističan o onima „odozgo“, konkretno, Ministarstvu kulture: „Ministarstvo kulture, kao trajna podrška festivalu još od svojih početaka, također se transformira, naročito kroz pristupanje EU i usklađivanje sa europskim da kažem tako, ‘modusom operandi’. Naime, od kako smo postali dio jedne velike, globalne zajednice bez granica, zajednice koja je u većini slučajeva zadržala visoke financijske standarde potpore kulturnih programa, mi smo u nacionalnim okvirima ostali negdje, rekao bih, prema ‘kraju kolone’ – ali s obzirom na našu veličinu i resurse, još se krećemo.“
Mate Škugor iz ponovno pokrenutog NO Jazz Festivala pak tu nije optimističan i drži da su promjene po pitanju vrednovanja nužne, što proizlazi iz negativnih iskustava koje je imao.
„Nemamo institucionalnu podršku zato jer je ne želimo. Zbog činjenice da se punih 25 godina nakon formiranja sustava odlučivanja putem kulturnih vijeća ništa bitno u njihovom radu nije promijenilo, te da vijeća i dalje imaju isključivo savjetodavnu ulogu, ne želimo participirati u tako koncipiranom sustavu. Znam da nismo Skandinavija, ali isto tako znam da je u međuvremenu u Hrvatskoj zaživio potpuno transparentan sustav analize i ocjenjivanja projekata, te pisanja obrazloženja svima koji na natječaj apliciraju – jednako onima čiji su projekti prihvaćeni, kao i onima čiji su odbijeni. U pitanju je veliki godišnji natječaj Zaklade Kultura nova. Dakle, kad želimo možemo funkcionirati poput uređenih društava sjeverozapada Europe.“
Last but not least, o tome da postoje razni oblici pomoći koji nužno ne iziskuju financijska sredstva najbolji primjer je dala Helena Hraščanec – možda bi ga se moglo staviti u nepostojeću rubriku „institucionalni sluh s ljudskim licem“, tj. nešto što bi ljudima ulijevalo nadu da „sistem“ nije samo hladni mehanizam, već da vidi i trud ljudi u vlastitoj zajednici.
„Ovo što se događa u Koprivnici (Fest Jazza, op.a.) sigurno je rezultat kontinuiteta i upornosti nekolicine entuzijasta. Najviše bi istaknula pomoć pojedinaca na razno – raznim poslovima koji su bili potrebni da bi se festival razvio i održao – od dizajnera, video snimatelja, logistike, ugostiteljstva, rentanja opreme… Svega je tu bilo. Bez njih Fest jazza ne bi postojao. Ali da, osim njih, pomoć bi svakako mogla i trebala biti veća. Jedan od danas najvećih jazz festivala na svijetu u švicarskom Montreauxu koji ima manje stanovnika od Koprivnice, osnovao je 1967. Claude Nobs koji je bio direktor Turističke zajednice – grad Montreux i Turistička zajednica bili su ključni partneri koji su osiguravali festivalu financijsku i logističku potporu, dok su mještani od početka aktivno pomagali u organizaciji, smještaju glazbenika i promociji događaja. Hoteli i ugostitelji prepoznali su ekonomski potencijal festivala i uključili se kao sponzori. Neki će reći; ‘to je Švicarska’, ali jedno je sigurno – mi nemamo nikakvu podršku Turističke zajednice grada Koprivnice koja bi nam trebala pomagati i organizacijski u svim ostalim segmentima, ponekad je takva pomoć puno važnija od financijske.“
Nastavlja se…
*Tekst je potpomognut sredstvima natječaja “Poticanje novinarske izvrsnosti” Agencije za elektroničke medije
Treći dio feljtona:
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
