Edgar Wright snimio je remake 38 godina stare ekranizacije futurističkog distopijskog trilera Stephena Kinga čija je mračna vizija 2025. godine bila, nažalost, prilično proročanska.
Ako je Mark Twain bio u pravu kad je rekao da se povijest ne ponavlja, ali se rimuje, onda bismo mogli ustvrditi da se filmski ovaj studeni rimuje s 1987. godinom. Bila je to godina brojnih akcijskih hitova kao što su “RoboCop” Paula Veerhovena ili “Lethal Weapon” Richarda Donnera, ali i dva naslova u kojima je glavnu ulogu igrala tad najveća akcijska zvijezda Hollywooda, Arnold Schwarzenegger.
Prvi od njih je “Predator” koji se pretvorio u franšizu koja je u određenim fazama doživjela i spajanje s drugom popularnom sci-fi horror franšizom “Alien”, a prošli je tjedan dobila i najnoviji nastavak naslovljen “Badlands”, treći u nizu i drugi ovogodišnji (nakon zanimljivog animiranog omnibusa “Killer of Killers”) koji je režirao Dan Trachtenberg, a koji je mnogo riskirao i vjerujem izgubio kockajući na obrat u kojemu po prvi put od naslovnog grabežljivca pravi junaka.
Drugi je pak “The Running Man” čiji je remake u kina došao jučer, točno u dan 38 godina nakon svoje izvorne verzije koju je režirao Paul Michael Glaser, u SAD-u poznatiji po glavnoj ulozi u tamo popularnoj detektivskoj seriji sedamdesetih “Starsky and Hutch” nego po režiji niza uglavnom loših filmova kao što je, primjerice, blesava komedija “Kazaam” s košarkaškom zvijezdom iz devedesetih Shaquilleom O’Nealom.
“The Running Man” je ekranizacija distopijskog trilera iz pera slavnog Stephena Kinga koju je potpisao pseudonimom Richard Bachman, a koji je smješten, znakovito, upravo u 2025. izrazito fašističke Sjedinjene Države s izraženom nejednakošću prihoda u kojima se siromašnima putem medija servira suvremena varijanta rimskog Koloseja u obliku nasilnih televizijskih emisija među kojima je najpopularnija upravo “The Running Man” u kojoj sudionici moraju preživjeti mjesec dana dok ih proganjaju tim profesionalnih ubojica kojima se bilo prijavama ili kao slobodni lovci pridružuje i običan puk.
Naravno da smo u zadnjih 38 godina slične distopijske scenarije mogli vidjeti u brojnim filmovima i serijama (Netflixov “Squid Game” jedan je od zadnjih primjera), ali sa svim implikacijama o fašizmu i agresivnim medijima, nova verzija filma u režiji Edgara Wrighta, dosad najpoznatijeg po komičnoj trijlogiji sa Simonom Peggom započetom sa “Shaun of the Dead” iz 2004. i favoritima kritičara kao što su “Scott Pilgrim vs. the World” (2010.) i “Baby Driver” (2017.), uvelike djeluje kao da je Kingova vizija 2025. bila prilično proročka.
Intelektualno vlasništvo Stephena Kinga u posljednje je vrijeme postalo pravom riznicom kako nadahnuća, tako i zarade za cijeli niz filmova, pa je tako ranije ove godine objavljen i “The Long Walk”, još jedna distopija iz njegovog ranog opusa također snimljena prema jednom od romana koje je potpisao kao Bachman. U pitanju je jedna od bolje prihvaćenih adaptacija Kinga u posljednje vrijeme, dok su reakcije kritičara na remake “The Running Mana” uglavnom podijeljene kao što su bile i u slučaju prvog filma, iako će nova verzija vjerojatno zasjesti na vrh ovotjednog box officea, dok je Glaserov izvornik predstavljao financijski podbačaj usprkos činjenici da je u naslovnoj ulozi imao tada najveću akcijsku zvijezdu.
U usporedbi dvaju filmova treba ustvrditi kako je Wrightov uradak mnogo vjerniji književnom predlošku, ali se na nekoliko mjesta izravno referencira na starije djelo, pa ćemo tako primjerice vidjeti da novčanicu od stotinu “novih dolara” krasi lice Arnolda Schwarzeneggera. Isto tako, za razliku od prvog filma koji je bio duboko uronjen u camp estetiku oosamdesetih, Wright je snimio akcijsko djelo koje je u svom najvećem dijelu napeto i uzbudljivo unatoč činjenici da kao politički iskaz djeluje jednako infantilno kao i original.
U glavnoj ulozi Bena Richardsa, čovjeka koji se prijavljuje na “Trkača” kako bi mogao osigurati lijekove za svoju dvogodišnju kćer, pojavljuje se Glen Powell. U usporedbi sa Schwarzennegerom ’87., Powell je zvijezda manjega kalibra, iako neupitno sve više iskače kao vodeća zvijezda nakon što je kritičare pridobio s ulogom plaćenog ubojice u komediji “Hit Man” Richarda Linklattera, a zatim i privukao publiku kao zvijezda filma katastrofe “Twisters” prošle godine.
Powell kao Richards ne dobiva priliku otkriti previše svog glumačkog talenta. Wright i koscenarist Michael Bacall ne trude se previše iscrtati ga kao lika. On je gonjen svojom ljubavlju prema obitelji i bijesom zbog stanja u svijetu zbog kojeg su ljudi poput njega prisiljeni na puko preživljavanje. Da su se autori više bavili razradom likova vjerojatno ne bismo dobili film koji u trajanju od preko dva sata gotovo nikad ne staje na kočnicu, ali bismo vjerojatno mogli stvoriti nekakvu ozbiljniju povezanost s njihovim sudbinama koja nam na kraju nedostaje za neko pamtljivije iskustvo. Isto tako ni Josh Brolin kao glavni negativac, televizijski mogul Dan Killman, ne djeluje ništa bolje iscrtano od junaka, a čini se da je Michael Cera u svoju sporednu ulogu šašavog revolucionara Eltona ušao s mnogo više gušta od glavnih zvijeda filma.
Jedna od stvari u kojima se Wright radije naslonio na Glasera nego na Kinga je i sama završnica filma koja je ponovno odrađena u Hollywoodu dražem obliku prkosa i indignacije i to mnogo neuvjerljivije od tragičnog kraja knjige koji bi više odgovarao cijeloj atmosferi bezizlaznosti tehnofašističke distopije koja prevladava cijelim filmom. Stephenu Kingu često se prigovara da loše završava knjige u kojima s lakoćom i velikim uspjehom gradi cijele svjetove, ali u ovom slučaju napisao je bolji kraj od onih koji su ga odlučili preraditi.
Čini se da je Wright ovim filmom istovremeno pokušao biti i kritičan prema usponu fašističkih tendencija u današnjem svijetu, ali i snimiti zabavnu akciju koja ujedno služi i kao oruđe eskapizma i distrakcije od tih istih tendencija koje nas okružuju. Na kraju dobivamo proizvod koji nas konstantno podsjeća na stvarnost od koje želi da pobjegnemo, što ostavlja zbunjujući efekt na gledatelja. Ali vas ipak može dovoljno zabaviti, što je sasvim dovoljno da ga uvrstimo u našu kategoriju 3.6 rendgena: not great, not terrible.
(Paramount Pictures, 2025.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
