Sastav kojeg predvodi Max Juričić sinoć je u zagrebačkom klubu Sax uživo predstavio kompletirano izdanje ‘Sunčana strana mjeseca 1&2’.
Da je i dalje u kreativnom zanosu poput primjerice svog novovalnog kolege Darka Rundeka, Max Juričić dokazao je prije dvije godine objavom albuma „Sunčana Strana Mjeseca 1“, a nastavak tog ‘nepopravljivog optimizma’ od ponedjeljka će se pojaviti u prodaji kao dvostruki vinilni album uvezan sa spomenutim prvim dijelom.
Dakle, „Sunčana Strana Mjeseca 1&2“ samo što nije ugledala svjetlo dana kako bi udahnula vedrije strane života u ovaj, kako su ga već počeli nazivati ‘crni studeni’. Možda epitet ‘vedrija strana života’ zvuči pomalo banalno obzirom da se Max Juričić kao poeta hvata u koštac i s ‘tmurnijim tonovima’, ali njegova vještina iznalaženja svjetla i u mračnim zakutcima duše jednostavno zaslužuje duboki naklon, jer malo takvih poeta imamo, ako i imalo.
Taj svoj nepopravljivi optimizam Juričić je uspješno i internacionalizirao. Emocije njegovih pjesama zvukovno su sinoć odlično interpretirala dvojica Argentinaca; braća Bernabe i Manu Romero – violinist i udaraljkaš, a zajedno s Maxom i njegovim starim suradnikom Stankom Kovačićem za električnim kontrabasom taj kvartet činio je jedno glazbeno toplo, rasplesano i uskovitlano tkivo koje je dva sata upumpavalo ritam & pozitivizam među prisutne.
Sax nije bio krcat, već ono što bi se reklo; ugodno ispunjen, ali je zato bila fascinantna brojka zagrebačkih glazbenika koja se okupila na koncertu. S jedne strane kao da Plesač Sporog Stepa posjeduje neko ekskluzivno pravo za okupiti generaciju novovalaca koja je nekad ispisivala kanone domaće glazbe, s druge to je pak de facto bilo predstavljanje sasvim novog sastava.
Na temu toga što klub nije krcat našalio se i sam Juričić rekavši: „Ja sam za 11. travnja dogovorio Tvornicu, a gle imam problema napuniti i Sax!“ No, u tom pogledu preuzet ću nešto njegovog nepopravljivog optimizma i konstatirati da ima još „jahanja“ do travnja iduće godine i da se štošta može preokrenuti u korist Plesača Sporog Stepa, a kao drugo, ova jesen je toliko nakrcana koncertima da je možda i pravo malo čudo da uopće postoji toliki interes za sve što se događa kod nemalog broja publike.
Sve ono što su na „Sunčanoj Strani Mjeseca“ odsvirali klarinetist Vlade Matulić i marimbaš Gustav Barišin preuzeo je violinist Bernabe Romero kao autohtoni latinoamerički glazbenik od glave do pete i po duhu i naravi – konkretno, na pozornici je zračio onako kako obično zrače oni koji žive za glazbu dok gledate njegovu lakoću virtuoznosti, nemogućnost stajanja na jednom mjestu dok noge žele plesati same od sebe, kao i nemogućnost skidanja osmijeha s lica. Manu je pak toliko bio opčinjen ritmom da je morao lagano ‘pumpati’ i u prilikama kad se Max obraćao publici, jer bit će da ni njegove ruke ne mogu mirovati.
Steknete dojam da Bernabe i Manu jedva znaju engleski, kao i da Max jedva zna par riječi na španjolskom i da ih je doslovce glazba spojila i da jedino kroz njenu univerzalnost komuniciraju fluidno i međusobno potpuno razumljivo, jer Bernabe i Manu su ujedno sa Stankom pjevali i prateće vokale i nije to baš bilo samo pojednostavljeno „uuu“ i „aaa“.
Pjesme s prvog i drugog albuma „Sunčane Strane Mjeseca“ bile su dakako vješto isprepletene po sistemu: nešto novo, pa nešto starije kako tenzija ne bi opadala i ta neka „fibra“ kao da je omađijala i samog Maxa koji je u jednom trenutku rekao: „Već je ponoć?“ uz opasku da je „obećao gazdi kluba da neće predugo“.
Taj dio nakon ponoći nosio je neku posebnu auru kad je Max pozvao svog sina Roka Juričića da mu se pridruži za mikrofonom. Naime, Rok ima prokleto sličnu boju glasa kao pokojni i nikad prežaljeni Vlada Divljan, koji je kad se uzmu u obzir godine zajedničkog rada bio Maxov astralni brat. Isti taj Rok je zapjevao zajedničke Maxove i Vladinu pjesmu „Samo jednu ljubav imam“ i potom Divljanovu „Kad te vidim“, a ta posebnost se nastavila i na „Kao da nema sutra“, inače jedinu pjesmu koju je Rok otpjevao na prvom albumu „Sunčane Strane Mjeseca“.
Želja publike bila je i nakon toga neutaživa. Dakle i na taj poznati „hoćemo još“ koji se zna prolomiti u sitne sate na klupskim koncertima su Max i društvo imali spreman odgovor, a to je bila „Ljubav se ne trži“, u tempu u kojem su Vještice proslavile ovu međimursku tradicijsku pjesmu. Boris Leiner bio je u publici, nedostajao je još samo Srđan Sacher, pa da i ta negdašnja supergrupa bude te večeri na neki način na okupu u Saxu.
Obzirom da je sastav Plesač Sporog Stepa ujedno i sastav Ljetno Kino, što je Max uz smijeh objasnio kao „kapitalistički potez benda“, kroz ovaj potonji će zagrebačka publika imati prilike već u sklopu Adventa na Europskom trgu idući mjesec upoznati talent i energiju novih članova tj. Bernabea i Manua Romera. Stoga, tko zna, možda Tvornica bude puna 11. travnja. Nekad treba biti nepopravljiv optimist, baš poput Maxa Juričića.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
