Liturgija susreće svjetovne utjecaje u gotovo transcendentalnom iskustvu čija kontradiktorna priroda pulsira svojom nevjerojatnom mističkom jedinstvenošću.
Budući da smo jučer objavilu recenziju novog albuma velike glazbene zvijezde današnjice Rosalíje koja na naslovnici pozira odjevena u halje časne sestre i pronalazi teren za kršćansku duhovnost na bojišnici suvremene popularne glazbe, možda je zgodno da bacimo pogled u prošlost na još jedan album koji je recentim reizdanjem reaktualiziran, a snimile su ga stvarne redovnice u prvoj polovici sedamdesetih, krčeći teren za kršćansku duhovnost na bojišnicama folka i popa toga vremena, u isto vrijeme nastupajući kao pionirke elektroničke glazbe u Australiji.
Sestra Irene O’Connor glazbom se počela baviti još u pedesetima na misiji u Singapuru podučavajući djecu s poteškoćama u učenju pjesmama na akustičnoj gitari, a tamo će upoznati i kolegicu franjevačku misionarku sestru Marimil Lobregat s kojom će se mnogo godina kasnije ponovno susresti u Sydneyju gdje će zajedno 1972. snimiti i naredne godine objaviti album “Fire of God’s Love”, pomalo bizaran dragulj koji je postao rubno popularan među lovcima na kuriozitete, ali nikad nije postigao neki zapaženiji uspjeh ili slavu.
Njegovo ovogodišnje reizdanje ponovno je skupilo svega par spominjanja među svjetskim medijima iako je prvo nakon 1976. godine. Ploči je ovaj put zamijenjena i naslovnica koja sada prikazuje sestru Irene, baš kao i Rosaliju njezina, u bijelom habitu i mnogo je upečatljivija od one s prethodnih izdanja. No ono što je najzanimljivije vezano za “Fire of God’s Love” jest njegov neobičan zvuk, a pogotovo činjenica da su za nj zaslužne dvije redovnice.
Irene je zaslužna za anđeoski glas kao i za sviranje sviju instrumenata na ploči koji osim akustične gitare uključuju i klavir te električne orgulje s ugrađenom ritam mašinom koje je sestra svirala uživo dok ju je sestra Marimil na četverokanalni Teac 3340S. Glazba koju stvaraju pritom je nešto što bi se moglo emitirati u radijskome programu istovremeno s psihodeličnim pop folkom kasnih šezdesetih jedne Marianne Faithfull ili pak Nancy Sinatre s Leejem Hazlewoodom.
Ima tu pjesama koje biste, da nemaju svoje religiozne tekstove, lako zamijenili za tinejdžersku pop glazbu hippie folkera iz doba seksualne revolucije, a na određenim mjestima album dobiva i gotovo poganski prizvuk posebno prisutan na britanskoj folk sceni, pa tako recimo “Teenager’s Chorus” zvuči kao nešto što bismo mogli zamisliti da čujemo u scenama “Wicker Mana” u kojima djeca plešu oko majskoga stupa, a na slično upućuju i druge pjesme koje se u naslovima više okreću prirodi nego duhovnosti kao što su “Nature Is A Song” ili “Springtime (In Australia)”
Na cijelom albumu osim dvije sestre pojavljuje se samo još jedna osoba, gostujući tenor Des O’Neil, također svećenik, na pjesmi “O Great Mystery (John, 6)”, a posebno je zanimljiva i zaključna kompozicija “Keshukoran” otpjevana na malajskome jeziku koji je sestra Irene očito naučila na svojim misijama po Aziji u prethodnim desetljećima. Osim engleskog i malajskog čut ćemo i latinski koji pojačava eklezijastički dojam materijala.
Ipak, najbolje su pjesme one kojima dvije sestre istražuju mogućnosti ritam mašine i stvaraju neku vrstu gospel elektronike kakvu možemo čuti u uvodnoj “Fire (Luke 12:49)”, a još bolje i više u najdužoj i najeksperimentalnijoj pjesmi albuma “Mass – ‘Emmanuel'” gdje se liturgija susreće sa svjetovnim utjecajima u gotovo transcendentalnom iskustvu čija kontradiktorna priroda pulsira svojom nevjerojatnom mističkom jedinstvenošću. Do kraja svog trajanja ova bi vam pjesma mogla zvučati kao da crkveni zbor pjeva nešto slično “White Rabbitu” Jefferson Airplanea.
Jesu li dvije redovnice u ovom slučaju svjesno i namjerno kopirale psihodelični zvuk kakvom su bile sklone supkulture obično povezivane s konzumacijom opojnih droga ili je cijela ova ploča tek plod neobičnih okolnosti, teško je pogoditi. Sestra Irene je još živa i stanuje u Australiji i bilo bi vrlo zanimljivo kad bismo od nje mogli saznati nešto više o ovom neobičnom izdanju.
U svakom slučaju slušati molitve i tekstove namijenjene “raspaljivanju” duha u ovakvim iznenađujućim retrofuturističkim aranžmanima zasigurno će razveseliti digere i entuzijaste sklone kako folku, tako i ranoj elektronici. A svi oni koji u glazbi vole doživjeti nepatvoreno religijsko iskustvo, jedno posebno poput ovoga na “Fire of God’s Love” teško će u još igdje drugdje pronaći.
(Freedom To Spend, 1973. / 2025.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
