Ovo je muzika koju jedva čekate čuti uživo da zaplešete na nju do iznemoglosti.

Novi album ABOP-a započinje telefonskim pozivom koji Goran Bare upućuje bendu. Najistaknutiji slavonski bluzer u njemu hvali “elektronski sastav” koji je čuo negdje na moru iz hotela dok su svirali nakon njega, dodajući kako je pomislio kako bi s njima rado surađivao. Ali su se nakon toga, kako kaže “razvalili”, što u Baretovom žargonu može značiti svašta, a u ovom slučaju, izgleda odgovara pojmu “raspali”.
No, svi mi koji pratimo scenu i “hodamo” po koncertima, partyjima i afterima, znamo da to nije slučaj. ABOP, što je skraćeno – to već svi znaju – za After je bolji od partyja – itekako je aktivan. I ne morate biti tipična party vjeverica da, kad jednom zalutate na brutalni set njihovog organskog techna, poput Bareta ugledate svjetlost i ostanete oduševljeni.
Set s dva bubnja za kojima su licem u lice suočeni Ivan Levačić (Chui, Kries) i Ivan Vodopijec John (Elemental) pod blještavim svjetlima izgleda kao neka svemirska letjelica kojem je glazba ABOP-a donesena zemaljskoj publici. Erol Zejnilović (Kries, Elemental), inače poznat kao gitarist, ovdje je preuzeo bas gitaru dok se za sintesajzere zaduženi Ivan Božanić i Bogumil Kulaga. Svi zajedno proizvode zvuk za koji je teško vjerovati da nije tek nekakv DJ set, već pravo u cijelosti uživo odsvirano iskustvo.
Sad kad znamo da je i veliki Bare otkinuo na njihovu glazbu, teško je ne početi zamišljati tu potencijalnu suradnju i kako bi zvučalo njegov rokerski stil sa cijelim spektrom futurističkog zvuka ABOP-ove palete koja seže od acid housea do krauta. Loša je vijest da odgovor na to pitanje nećemo dobiti u narednih šest kompozicija, ali je zato dobra vijest da ćemo i samo to pitanje vrlo brzo zabraviti jer bend na “Masters of Afters” u ovom obliku ne samo da dovoljno zapanjuje, već i rastvara put do nekih dosad netaknutih visina.
Prije svega, tu je najavni singl “Zwei Kilo Zucker” koji nije samo ultimativni banger godine i najupečatljiviji song koji je ABOP dosad izbacio, nego se čini kao nešto što bi bez problema moglo osvojiti i svjetski eter, od cockatail barova po obali do najljućih techno partyja od kakvih su bolji samo njihovi afteri. Siguran sam da bi i mrtav čovjek zajedno s Baretom digao šaku i stao čekičati zrak kad uživo čuje onaj urlik “C’mon!” koji uslijeedi nakon niza besmislica na njemačkom.
Ako ste pomislili da će stavri nakon takvog žestokog starta malo stati ili usporiti, gadno ste se prevarili. Štoviše, dok naslovna pjesma dođe do svog drugog ponavljanja fraze iz imena u izvrnutim oblicima, stvari će kuhati još više nego na početku. Nakon toga “Crater” zvuči kao da vam istovremeno stiže iz prošlosti i budućnosti, a zatim ploča bez treptaja kao da pokušava nadmašiti svoje prethodne vrhunce s “Dust In My Brain” s njezinim tvrdim hookom i sirenom.
Nakon toga ćemo u “Keops” dotaknuti nešto prilično slično goa tranceu, a do kraja završne kompozicije prigodno nazvane “The End” koja doseže epsko trajanje od preko 12 minuta, jasno vam je da ste napravili krug oko planete i u glavi odradili i party i after te, čak ako i niste onaj standardni pripadnik techno plemena, napunili se energijom i željom da preživite do sljedećeg.
Ne znam u čemu je tajna samog zvuka ove ploče, ali čini mi se da je ABOP prokljuvio neku dosad skrivenu mudrost u njezinom snimanju. Njihov prošli pretpandemijski album “Delta” (2019.) zvučao je kao gotovo kvantni skok u odnosu na istoimeni prvijenac od tri godine ranije, a “Masters of Afters” mi na jednaki način zvuči superiorno svome prethodniku.
Ovo je muzika koju jedva čekate čuti uživo da zaplešete na nju do iznemoglosti. Ako je “Delta” na našem portalu – zasluženo – ocijenjena maksimalnom desetkom, jednostavno ne postoji scenarij u kojem bi “Masters” mogli proći bilo kako drugačije. ABOP, gotovo sa zvukom sirene, dobacuje s pola terena do vrha domaće godišnje ljestvice albuma.
Ocjena: 10/10
(LAA, 2025.)
