Ovih sedam pjesama predstavljale su labuđi pjev prve i najbolje postave grupe, kao i svojevrsni oproštaj od post-punka jer su se njihov zvuk i aranžmani narednih godina i desetljeća sve više približavali tamnijim sferama metala.

Svega dva tjedna prošlo je otkad smo na našim stranicama hvalili talijanski F.O.A.D. Records i upornog “gurača s litice“ Igora Mihovilovića, no svojim novim izdanjem natjerali su nas da to opet činimo. Razlog je, podsjetimo, bila raritetna kompilacija novosadske Lune/La Strade koja je konačno izašla na ploči, uz osjetno popravljeni zvuk i zaista impresivan artwork, dok su dodatnu porciju hvalospjeva (F.O.A.D kao izdavač uz Mihovilovićevu pomoć) zaslužili vraćanjem u 1987. i ponovnim objavljivanjem nerijetko uznemirujućeg, no istinski fascinantnog prvijenca Grča.
“Sloboda narodu“ prvotno je bila izdana samo na kaseti, ali su je akteri ove naše priče u posljednjih deset godina uskrsnuli prvo na vinilu (F.O.A.D.), a potom, zahvaljujući Guranju s litice i Grč Records, i na mediju na kojem je izvorno ugledala svjetlo dana ili, možda bolje rečeno, najcrnji mrak. To nimalo ne umanjuje značaj najnovijeg uskrsnuća debija Zorana Štajdohara Zoffa i ekipe, prvenstveno jer je u pitanju album koji nikad nije dobio priznanje kakvo zaslužuje. Tih sedam pjesama predstavljale su labuđi pjev prve i, ako mene pitate, najbolje postave grupe, kao i svojevrsni oproštaj od post-punka jer su se njihov zvuk i
aranžmani narednih godina i desetljeća sve više približavali tamnijim sferama metala.
“U originalnoj postavi na gitari je bio Zoran Klasić Klas. Bend je i nastao jer me zaintrigiralo njegovo čudno sviranje, taj neki polu-jazz, dok je ritam-sekcija morala pumpati”, ispričao mi je Zoff u intervjuu koji smo radili u ožujku 2023. i prilično precizno opisao izričaj ranog Grča, s tim da se u Klasićevu sviranju dalo primjetiti i utjecaje nekih od najzanimljivijih šestožičanih majstora post-punka kao što su John McGeoch, Will Sergeant, Andy Gill ili, s druge strane Atlantika, Bob Quine i gitaristički tandemi s prvih ploča Pere Ubu.
Bio je to i materijal na kojem su se našle dvije vjerojatno najpoznatije im skladbe, redovito krivo tumačena “Noćas se Beograd pali“ i zastrašujuće, pogotovo u završnom dijelu, uglazbljivanje “Jame“ Ivana Gorana Kovačića, ovdje preimenovane u “Krv je moje svjetlo i moja tama“. Zahvaljujući tome, tekstovima koje je u toj fazi pisao basist Igor Modrić i pogotovo Zoffovim scenskim performansima prepunima krvi i sjekirom čerečenih životinjskih glava, Grču su prilijepili shock rock etiketu i učinili ih prilično ozloglašenima, barem kod onih površnijih, manje upućenih pratitelja scene kojima su fenomenalne stvari poput “Crne rukavice“ ili “Još ima krvi“ naprosto prošle ispod radara.
Treba svakako izdvojiti i naslovnu pjesmu “Sloboda narodu“ gdje Zoff poput nekog pomahnitalog uličnog propovjednika uzvikuje “Mi smo meso koje pomrčina jede“ preko pratnje u stilu Bauhausa koja kulminira finalnom kakofonijom iz koje izranjaju čak i zvuci klasične glazbe. Stihove na ovom albumu uvijek sam dijelio na neke koji bi mogli poslužiti kao predložak za scene kakvog slasher ili giallo horora i one druge koji direktnije progovaraju o svemu što pojedinac čini i mora podnijeti da bi došao do slobode koju i samu “vode na uzici“. Jeza “Jame“ trebala je biti upozorenje i prisjećanje na najveće užase za koje su ljudi sposobni, no tijekom svih osamdeset i kusur godina otkad je nastala ni u jednom trenutku nije prestala biti aktualna. A to je vjerojatno najteže shvatiti i prihvatiti.
Nakon raspada prve postave, koju je zaokruživao bubnjar Marijan Barać, kroz Grč je prošla prava vojska muzičara, uključujući i članove značajnih lokalnih sastava poput Grad ili Dr. Steel. Ostatak, istini za volju, dosta skromne diskografije kvalitetom nije previše zaostajao za prvijencem, pri čemu su uvijek ostali beskompromisni, pjevajući i urlajući o svemu onome od čega većina nas okreće glavu u očajničkoj nadi da će nestati.
(F.O.A.D. Records, 1987. / 2025.)
