Otkrivanje genijalnosti u namjenskoj glazbi čija je namjena danas od nje odvojena.

Izvorni oblik ovog osvrta bio je barem dvostruko duži i sadržavao golemi meandrirajući uvod u kojemu sam htio reći mnogo toga o koječemu, od općih navika slušanja glazbe do čari istraživanja njezinih opskurnijih izvora. Nakon mnogo razmišljanja, prije objave teksta ipak sam zaključio da su sve te misli suvišne, udario uredničkom sjekirom i u tekst krenuo… pa otprilike ovdje.
Najpoznatiji filmski skladatelj u povijesti, Ennio Morricone, snimio je gomilu glazbe iz filmskih klasika čije su partiture postale jednako slavne, ako ne i slavnije od samih radova za koje su pisane. Ali isti taj Morricone napisao je glazbu i za još stotine i stotine filmova za koje nikad niste čuli, koji su često usto bili loši i vjerojatno s pravom zaboravljeni.
Hvatam se kako posljednjih mjeseci ponovno provodim sate i sate slušajući komade tih stotina i stotina sati njegove glazbe koja nije ni približno prepoznatljiva kao kultna imitacija zavijanja kojota iz “Dolarske trilogije” ili ljubavna tema iz “Cinema Paradiso”. Naći ćete u njoj gomilu light jazza, funka, tarantele, liturgijske glazbe… svega što možete i ne možete zamisliti pisanog za ovu ili onu scenu koju više nitko ne pamti. Sad mi se čini da upravo u toj namjenskoj glazbi za ispodprosječne filmove možete uvidjeti cjelokupni razmjer genijalnosti maestra koji svoje bezgranično umijeće upreže u službu nečeg što bi u tuđim rukama bilo rutinsko i pozadinsko.
Sve ovo pišem zato što su mnoge sličnosti s takvom vrstom genijalnosti bile prva stvar koja me privukla novom izdanju naše najbolje digerske kuće Fox and His Friends, ploči skladatelja i saksofonista Ozrena Depola “Chapters”, podnaslovljenoj “Screen & Stage Dancefloor Jazz from Yugoslavia 1971-1984”, a koja okuplja namjensku glazbu koji je ovaj autor u navedenom razdoblju stvarao za potrebe filma, televizije i kazališta.
Kako je Depolo bio aktivan u dekadama sedamdesetih i osamdesetih koja Željko Luketić i Leri Ahel kao izdavači posebno istražuju, njegovo se ime već pojavljivalo na nekim od njihovih ranijih izdanja kao što su “YU Aerobic” pokojnoga Alfija Kabilja, te na kompilaciji glazbe iz radova Zagrebačke škole crtanog filma, ali moram priznati da mi je “Chapters” konačno otvorio oči po pitanju Depolovog talenta.
Ima tu svačega, od big bendovskog plesnog jazza u uovdnoj “Grotesque (Chapter 2)” koju bismo mogli zamisliti kao hip pozadinu iz neke moderne reklame, te još boljeg plesnog jazza na izvrsnoj devet i pol minuta dugačkoj “Duo +1” s gostovanjem velikog Boška Petrovića na vibrafonu, čijeg je B.P. Covention Big Banda Depolo bio članom.
Tu je i solidan funk u “Parafrazi Stevieja Wondera” i suradnja s Igorom Savinom (za čiju je inovatiivnu glazbu ponovno probuđen interes recentnim reizdanjem njegovog vrhunskog albuma “Yu Disco Expres”) na filmu “Rani snijeg u Münchenu” Bogdana Žižića koja u svojoj najboljoj točki i ujedno najvećim iskorakom prema nekoj vrsti avangarde, pjesmi “Peep Show” dovodi i Zdenku Kovačiček, pa cijela stvar zvuči kao nastavak suradnje ostvarene na njezinom vizionarskom self-titled prvijencu iz 1978. godine.
Zastupljena je i glazba iz drugog Žižićevog filma, “Daj što daš”, čija se nježna tema naoko naslanja na melodiju klasika swinga “Fly Me to the Moon”, dok je Depolov kazališni rad zabilježen na temi iz predstave “Maturanti”. Spomenuli smo već i njegovu dugogodišnju suradnju sa Zagrebačkom školom crtanog filma (zanimljiv je podatak i da je upravo njegov glas onaj koji se čuje u temi Tomislava Simovića za oskarom nagrađeni animirani film “Surogat” Dušana Vukotića), a ovdje su na sam kraj izdanja dodane “Oberhausen” iz “Put k susjedu” i nažalost prekratka tema iz “Zimske želje”.
Kao i Morricone sa svojih četristotinjak filmova, i Depolo je za sebe govorio da “nijednu notu nije napisao bez narudžbe”, što stoji zabilježeno u bilješkama koje je za ovo izdanje priredio Luketić. Možda je sva ta glazba pisana s namjenom, ali danas ovako odvojena od nje ocrtava nam neke drugačije svjetove u mašti, kao što i ona Morriconeova danas priča više od zaboravljenih filmova za koje je naručena. U ovom slučaju došla nam je kao naručena.
Nakon ranijih izdanja izgubljenih traka s elektroničkom glazbom Nenada Vilovića i Mirka Krstičevića, Fox & His Friends su s “Chapters” ispričali su nam još jednu priču koju je valjalo spasiti od zaborava, onu koja na Depolova dva za života objavljena albuma nije bila dovoljno ispričana. Priču o autorskom radu neumornog saksofonista, aranžera i skladatelja koji se toliko stavio u službu muziciranja da se sam u šali proglasio “javnim glazbenim prostorom”.
(Fox & His Friends Records, 2025.)
