Na odličnom trećem studijskom albumu belgijski bend prkosi žanrovskim određenjima te pruža višeslojnu i intenzivnim emocijama ispunjenu glazbu.
Većina generacijski bliskih mi ljudi, prijatelja i kolega, smatra da suvremeni izvođači stvaraju glazbu koja se kvalitetom ne može mjeriti s onom nastalom u prošlosti, pretežito sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Na taj način sami sebi opravdavaju činjenicu da nemaju vremena – a vjerojatno ni strpljenja – u nikad većoj ponudi pronaći novu glazbu koja bi im se svidjela.
Također, pjesme koje su slušali u djetinjstvu ili mladosti pružaju im neku vrstu utjehe i pomoći u borbi sa svakodnevicom, pa stoga čak i oni koji stvarno vole glazbu te znaju mnogo o njoj nemaju potrebu preslušati nove stvari poznatih im izvođača, a kamoli one bendova za koje nikad nisu čuli. Na koncerte uglavnom ne idu, a ne pomaže im ni formatirani radio koji usput slušaju, jer u ponudi je uvijek jedno te isto. Ako se ponekad usudim primijetiti da je kod nekih to možda stvar intelektualne lijenosti, moja će me supruga ukoriti, moleći me da ne budem snob i da ne komentiram svisoka tuđe glazbene preferencije.
S druge strane, ni moj odnos prema glazbi nije osobito zdrav. Stalno sam, naime, u panici, bojeći se da ću zbog nedostatka vremena propustiti neke nove genijalne albume. Gotovo me ovisnički strah da neću čuti glazbu koja bi mi mogla pružiti zadovoljstvo, da će zbog moje nepažnje nešto sjajno jednostavno proći mimo mene. Stoga me posebno veseli kad mi se neplanirano i iznenada svidi nova zbirka pjesama benda koji dosad nisam pažljivije slušao.
Prvo se, nakon početnog veselja, javi osjećaj grižnje savjesti – jer kako li sam, zaboga, mogao živjeti bez tako dobre glazbe? Slijedi znatno uzbuđenje jer je preda mnom back katalog, čitave zbirke ranije nastalih i objavljenih pjesama koje ću moći slušati znajući kako zvuči najnoviji album. Takva retrospekcija katkad nije loša. Pažljiv pogled u prošlost iz pozicije poznavanja posljednjeg studijskog izdanja čovjeku omogućuje detekciju nekih stvaralačkih izdanaka koji su se s vremenom uspjeli u potpunosti razgranati, mnogih glazbenih ljepota u njihovoj embrionalnoj fazi.
Upravo je tako bilo i s trećim studijskim uratkom belgijskog benda Psychonaut. „World Maker“, objavljen krajem listopada, svidio mi se odmah, pa sam se s guštom mogao baciti i na slušanje njegovih prethodnika – albuma „Unfold the God Man“ iz 2018. i „Violate Consensus Reality“ iz 2022. Ako ih sagledamo i analiziramo prema vremenskom slijedu objavljivanja, prepoznat ćemo evidentnu stilsku evoluciju koja pokazuje da se ovaj trio ne želi zadovoljiti jednostavnim rješenjima i čvrsto definiranom žanrovskom pozicijom.
Isprva se ekipa iz Psychonauta kretala u okvirima teškog, jednostavnog post-metala s elementima sludgea – otprilike kao da su se Cult of Luna sjedinili s ranim Mastodonom – da bi se na novom albumu usidrili u vodama progresivnog i atmosferičnog eksperimentalnog metala. Nije pritom u potpunosti izgubljena veza s post-metalom, posebice u vidu sličnosti sa sunarodnjacima i prijateljima iz benda Amenra, ali do izražaja snažnije dolaze utjecaji koji su na prva dva studijska izdanja bili vidljivi samo u naznakama.
Prije svega, Belgijanci su na specifičan način razvili već ranije usvojenu proliritmiju, što nam govori da su pažljivo i s razumijevanjem slušali Tool. Pokazali su se, zatim, i učenicima Pink Floyda, stvarajući melodične zvučne krajolike vođene električnom gitarom, vrlo srodne autorskoj dionici Davida Gilmoura. Nove pjesme svjedoče o tome da su bili odlični učenici.
U njegovanju širokoga dinamičkog spektra i isticanju suprotnosti bliski su, među ostalim, utjecajnom njemačkom bendu The Ocean, pa ih bez ustezanja možemo nazvati neupitnom žanrovskom braćom. Naposljetku, prisutna je, čini mi se, i izvjesna shoegaze sklonost – ili, ako želimo biti precizniji, želja za stvaranjem posebne blackgaze atmosfere – pa ćemo u tom smislu kao uzor moći prepoznati i odlične Francuze Alcest.
Svi navedeni utjecaji – a pažljiv će ih slušatelj svakako moći prepoznati i više – ne znače da je glazba koju izvodi Psychonaut neka vrsta kolaža već postojećih obrazaca. Talentirani belgijski trojac ne prisvaja gotova rješenja; oni slušaju s dubokim razumijevanjem te autorski razvijaju neka od općih, ali i specifičnih mjesta širokoga polja eksperimentalnog i progresivnog metala. Drugim riječima, svaki utjecaj preradili su i učinili u potpunosti svojim, stvarajući prepoznatljiv i jedinstven izričaj. U tom smislu, nazvati ih isključivo post-metal bendom bilo bi ne samo pogrešno, već i nepravedno jer svoj glazbeni identitet – a tome o svjedoči i novo studijsko izdanje – pronalaze izvan uskih žanrovskih granica.
Upravo zbog takvih obilježja „World Maker“ iznimno je privlačan album. Voljet će ga svi koji preferiraju kombinaciju čistih emotivnih vokala te agresivnih grlenih vriskova, jer basist Thomas Michiels i gitarist Stefan de Graef – dijeleći pjevačke dužnosti – pružaju savršen omjer jednoga i drugoga. Harsh vokali, naime, ne prevladavaju, pa će i osjetljiviji slušatelji moći podnijeti njihovo povremeno i nadasve smisleno pojavljivanje.
Zadovoljni će biti i ljubitelji floydovske estetike, oni koji pozorno prate kretanja u glazbenom univerzumu naslonjenom na glasovite Engleze. U slučaju Psychonauta njihova će baština biti dekonstruirana, a onda s pažnjom i ljubavlju iznova konstruirana te ugrađena u složenu cjelinu utemeljenu na neobičnim ritmičkim strukturama i hrabrom suprotstavljanju laganih i žestokih partija, privlačnoj igri lijepih melodija i demonskih vriskova. Nove će se kompozicije svidjeti i obožavateljima post-rocka jer je upravo specifična verzija emotivnosti, toliko tipična za taj žanr, često u prvome planu. One su jasna potvrda da udaljenost između post-rocka te post-metala i nije toliko velika.
Osim gitare, basa i bubnja na albumu se ističu i klavijature koje su zvuku belgijskog benda osigurale dodatnu slojevitost i neočekivano bogatstvo. U par se pjesama pojavljuju pak indijski tabla bubnjevi, što tu i tamo pruža nenametljiv istočnjački glazbeni začin. Posebno je, nadalje, važno sudjelovanje nizozemske pjevačice i multiinstrumentalistice Anthe Huybrechts, čiji eteričan, gotovo anđeoski vokal u tri skladbe preuzima glavnu ulogu u stvaranju atmosfere ispunjene snažnim emocijama.
Jedna od tema „World Makera“ prolaznost je života, čudesnost njegova početka i neumitnost njegova kraja. Stihovi na ovom albumu duboko su introspektivni, baveći se na više razina motivom očinstva. Poticaj je pronađen u stvarnom životu članova benda, s obzirom na to da su dvojica od njih nedavno ostala bez očeva, a jedan je dobio sina. Stoga ćemo od prve do posljednje minute – od laganije uvodne naslovne stvari, pa sve do završne žestoke „Endless Erosion“ – prepoznati strah i tugu, ali i nadu i radost.
Svakome tko posluša svih deset pjesama bit će suvišno reći da su se bili otisnuli na svojevrsnu vožnju emotivnim roller coasterom. Pažljiv slušatelj to će itekako osjetiti. Naime, gotovo nitko izložen glazbi belgijskog benda ne može ostati ravnodušan. Širok dinamički raspon u skoro svakoj pjesmi držat će pažnju na visini čitavih pedesetak minuta te neće dopustiti ni trenutak opuštanja. Nakon uranjanja u ovu zbirku bit će stoga potrebno odahnuti u tišini i razmisliti o poslušanom, a sve prije no što se odlučimo na još jednu vožnju. I tako, zasigurno, barem nekoliko puta…
Glazbeni kritičar Matt Mills u aktualnom je broju časopisa Metal Hammer o novom albumu belgijskog trija oduševljeno zapisao: „Psychonaut su daleko od superzvijezda na aktualnoj sceni, ali ‘World Maker’ to mora promijeniti. Riječ je o emotivno izravnom i glazbeno hrabrom umjetničkom djelu koje savršeno odgovara onome što metalci trenutno vole čuti. Trebali bismo ovaj bend učiniti slavnim, i trebali bismo to učiniti odmah.“ Složivši se s napisanim, ovaj bih album preporučio svima, a ne samo metalcima, uključujući i one s početka teksta koji teško pronalaze i slušaju novu glazbu.
Svi pasionirani posjetitelji zagrebačkih koncerata znaju da se na onima koje organizira vrijedna ekipa iz Hangtime Agencyja na ulazu nalazi takozvana „kutija želja“. U nju se ubacuju papirići s napisanim imenima izvođača koje bismo željeli vidjeti uživo. Nakon uživanja u ovdje recenziranom albumu, ja ću prvom prilikom u tu kutiju ubaciti papirić na kojem će pisati: Psychonaut.
Ocjena: 9/10
(Pelagic Records, 2025.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
