Svakako najneobičniji album koji je objavljen ove godine.
Debitantski albumi uglavnom dolaze kao razlog za početak nečije glazbene karijere. U slučaju Ane Paška debitantski album je došao kao posljedica njezine karijere. To čini veliku razliku.
Druga razlika koja Pašku izdvaja od drugih jest to što biti glazbenica predstavlja samo dio konceptualnog spektara nje kao umjetnice. Dakle, gledati album „Odadenjena“ striktno kroz glazbenu vizuru bila bi odluka zanemarivanja šire slike. Tko se pita čemu ovakav početak, sažet ću to u najjednostavnijem primjeru; oni koji nikad nisu bili na Aninim ‘koncartima’ tj. „Salonima za uljepšavanje duše“ potpuno drukčije doživljavaju ovaj album, spram onih koji su ih pohodili (u koje i sam spadam).
Dakle, meni je jasno i posve prirodno da „Odadenjena“ dolazi logično i prirodno poput soundtracka predstave koju odokativnih 80% čini glazba, dok onima koji se na ovaj način prvi put susreću s Ane Paška upravo nedostaje onih 20% koji čine esencijalnu poveznicu za 15 ponuđenih pjesama potpuno stilski neopterećenih i slobodno mogu reći i neusklađenih jer upravo ta stilska neusklađenost i jest poanta osebujnosti spomenute umjetnice koju upravo najviše privlači diverzija kojom juriša na sve vrste ograničenja. Karikirano kazano, da Paška primjerice krene napisati sonet, zasigurno bi na 14 standardnih stihova napisala petnaesti, uz obrazloženje: „Zašto da ne?“
I sami njezini ‘koncarti’ su svojevrsni oblik diverzije koji je kroz godine usavršavala upravo na najvažnijem terenu – pred publikom koja je rasla u svakom gradu. Krenula je gotovo iz underground ozračja, mimo utabanih staza glazbenika i kazalištaraca i eto došla do statusa da bez problema može napuniti mali Lisinski, gdje po vokaciji njen osebujni izričaj i pripada. Pored toga sve je uvijek začinjeno maštovitim i umno & zaumno provokativnim vizualima u kojima je neizostavan ambijent otoka Paga zbog čega sve odiše dovoljnom dozom autentičnosti i nadrealnosti.
Možda je najbolje krenuti od naslovnice albuma „Odadenjena“ s Anom kao centralnom figurom u outfitu koji bi pripisali nekoj marvelovskoj super junakinji snimljenoj negdje u pustinjama američke države Utah, a kad pored nje vidite osedlane ovce ne možete reći da niste već tu upozoreni na diverziju.
Nadalje, sam naziv albuma “Odadenjena” je Anina izmislilica, odnosno izmišljena riječ koja po njenom znači: zapečaćena u trenutku unutarnjeg “da”; upisana u svijet kao svjetlo koje ostaje.
„Ako ‘okamenjen’ znači – uhvaćen, utisnut u kamen kao trajan materijalni dokaz da je nešto bilo, onda bi ‘odadenjena’ bila – uhvaćena u trenutku unutarnjeg “da” koji se ne briše. Kao što se fosil upisuje u stijenu, tako se odadenjenost upisuje u svijet – kroz izbor da svjesno živiš, voliš, dišeš i stvaraš“, objasnila je sama Paška.
Ako ni nakon ta dva znaka niste reagirali na način da otvorena i znatiželjna srce pristupite albumu, već sam početak odrađuje treći jasni signal nakon kojeg ste se ili tek zagrijali ili zaključite da to jednostavno nije za vas. Ane je očigledno mislila i na to. Nije željela bacati lažne udice za „možda mi se svidi“ populaciju. Valjda je to taj otočki mentalitet; ili si na prvu loptu za ili nisi. Nema između.
Naime, Ane Paška je već s „Molitvom za nepretjerivanje“ svjesno pretjerala i time se istovremeno abolirala od svih eventualnih pretjerivanja koja potom slijede. Ovdje ću se ipak odlučiti za metodu spojlanja i reći da nadalje eklektičnost preuzima primat, a da je pretjerivanje samo prašinu koju morate na početku ‘očistiti iz očiju’.
„Ne bojim se smrti (Suncobran – muzička razglednica)“ potom dolazi kao neki fiktivni Paškin „Okršaj kod OK korala“, njen osobni manifest hrabrosti, jer što bi bila umjetnica bez hrabrosti? Obračun s tempom modernog konzumerističkog života otvara „Trebalo bi ovo, trebalo bi ono“, dok s tempom (onim glazbenim) staje na loptu u narednoj pjesmi „Rosa“ koja nosi sličan narativ kao „Tuka“, ali ne u domeni realnosti, već bajke i karaktera kakve kao da je ‘krstila’ I. B. Mažuranić, i koju glazbeno kao da je nekim čudom Bregović oblikovao. „Tuka“ kao prošlogodišnji hit sa Splitskog festivala za divno čudo nije uvrštena, ali je nakon „Rose“ dojam da je dobra odluka što te pjesme nema na albumu, jer „Rosa“ bi solidno mogla biti odabrana za jedan od singlova.
„Let za Tiktokio“ upuhuje vrevu, kao što predstavlja i eklatantan primjer Paškinog smisla za humor. Samo ona može „otkazati let za Tiktokio“ i time odaslati višeslojno razumljivu poruku po pitanju dvije krajnosti koje najviše suprotstavlja na albumu, a to je s jedne strane potraga za mirom svake vrste, a s druge sve zamke moderne histerije kao oponenti tome miru.
U tom smislu „Slobodna“ to plastičnije dočarava dok Ane pjeva „Ne razmišljam o stvarima koje donose nemir“ uz ljuljuškanje karipskog ritma, kreirajući tako prilično jasnu odu slobodi na svoj način.
Ako bi trebalo odabrati pjesmu koja na najefktniji i najkraći način, točnije u dvije minute i sedamnaest sekundi sublimira lik i djelo Ane Paška to je pjesma „Ajde mala ne pizdi!“, ujedno i moj osobni favoritu umotan u filigransku „Zappa ambalažu“ s pankerskim prizvukom. Gotovo je uspjela u potpunosti dočarati generacijski i svjetonazorski sukob ovih naših prostora kroz kirurški preciznu dijalošku formu unutar pjesme.
Taman da nakon spomenute pjesma „Vozi me, vozi“ donese prostor za sagledavanje šire (sumornije) slike koja nastoji srušiti životni balans i kod najoptimističnijih. Ali Ane Paška ima lijeka i za takve situacije, a to je da sliku još više proširi i sagleda sve iz svemira u narednoj „Na planeti Rth“, taman da se opet skroji neki unutrašnji mir kad nas ironični humor podsjeti na to koliko smo kao vrsta mali i beznačajni u svemiru i da je stvarno lijek i utjeha pronaći neku ugodu, jer kako Ane kaže: „Život je joy na planeti Rth“.
„Odjahat u suncad“ odjekuje kabaretski i podsjetila me ta pjesma na grupu Stampedo koja je na sličan vodviljski način donosila neobične „razglednice iz života“, a Paška upravo s tom pjesmom otvara poglavlje Mediterana kao svog habitata iz kojeg i ona slušateljima šalje maštovite „razglednice“.
„Lito vruće – Muzička razglednica“ je intro u „Sama na more“ koja bi uistinu mogla postati ljetni hit, ali među malo starijom populacijom, kao i onom roditeljskom koja obično i na to more Jadransko donese hrpu obaveza sa sobom i koja se tako neodmorena i nervozna uglavnom i vraća s mora u „nove radne pobjede“. „Sama na more“ neodoljivo i bezobrazno gura u prvi plan tu nedosanjanu ugodu solo bivstva na moru.
Skidanje s te ugode presijeca minijatura „Lako tebi“ nastala od istoimene narodske poštapalice kojom na najbezbolniji i najbrži način izražavamo zavist, dok se pretposljednja „Shalimar“ upravo bavi tematikom siromaštva duha, a ponekad i džepa.
S himnom „Vrijeme je za ljubav“ s kojom Ane Paška i prateća joj grupa Val De Bek zatvaraju svoje ‘koncarte’ efektno se zatvara i album „Odadenjena“ s provociranjem najpoznatije mantre svih civilizacija, a to je „sutra će bit bolje”.
Tko pogleda jedan takav ‘koncart’ zasigurno će pohrliti i bez razmišljanja uzeti ovaj album, koji će uskoro biti otisnut i na vinilu. No s druge strane Ane Paška je tek otvorila stvaralački segment kreiranja albuma, a albumi isto imaju tu jednu sebičnu crtu u sebi da žele biti samodostatni u sadržajnom smislu bez previše objašnjenja sa strane. Dakle, potpuno je drukčija mehanika doživljaja spram izvođenja uživo u bilo kojoj formi.
Paška je svakako na dobrom putu i eklektika ovog djela igra definitivno u njenu korist, ali tu itekako ima prostora za napredak u budućnosti koja će neminovno donijeti izazove koherentnosti. Ne zanemarujem širu sliku umjetnice, dapače, ali kod nje se osjeti da ima štofa za još jer pjesme „Slobodna (Mamina pjesma)”, „Ajde mala ne pizdi!” i „Sama na more” to jasno ukazuju.
No zasad vam kao slušateljima ništa ne stoji na putu da budete odadanjeni najneobičnijim albumom koji je objavljen ove godine. U Paškinom Salonu za uljepšavanje duša ima mjesta za sve.
Ocjena: 8/10
(Samizdat, 2025.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
