Sarajevski sevdah fusion kolektiv sinoće je u Zagrebu zatvorio europsku turneju potaknutom svojim novim studijskim izanjem ‘Radio Sevdah’.

Ljubitelji sevdalinke mogli su biti zadovoljni studenim u Zagrebu. Početkom mjeseca mogli smo čuti Poravnu, novi projekt Vesne Pisarović koji sevdah miješa s jazzom u izvedbi vrhunskih svjetskih glazbenika s impro scene, a ovaj tjedan imali smo priliku vidjeti i Amiru Medunjanin u Lisinskom, a onda samo dva dana kasnije i Divanhanu u dvorani Studenskoga centra.
Najavljujući tracicionalni klasik “Kafu mi draga ispeci”, pjevačica Divanhane Selma Droce sinoć je pričala o tome kako u širokom svijetu neobično zvuče naši balkanski rituali ispijanja kave u vremenima kad je unos doze kofeina uglavnom sveden na usputnu konzumaciju u koraku iz papirante “to go” šalice. Vezano za tu istu pjesmu, meni je uvijek bilo fascinantnije da netko, poput njezinoga lirskog subjekta, pije kavu “oko pola noći” i uvijek brinem o tome kako će se jadan naspavati, ali pretpostavljam da to nije ono na što bi se trebalo koncentrirati.
Umjesto toga radije bih usporedio spomenutu kulturu “za van” sa samim izričajem Divanhane. Naime, gledajući njihov koncert djeluje kao da je ova trupa odlučila divnu traciju bosanskoga sevdaha upakirati kao proizvod “za van”. U prilog tome ide i činjenica da su i svoj aktualni album “Radio Sevdah” objavili na poznatoj njemačkoj world etiketi CPL Music, a sam koncept albuma opisali su kao nastavak tradicije programa nekadašnjih radijskih postaja koji su emitirali vrstu glazbe koja Divanhana izvodi, ali je i pokušava tumačiti na jedan suvremen način, u smislu da je pokušava zamisliti u obliku u kojem bi na tim postajama ona zvučala u današnjem svijetu.

Ovaj eksperiment daje dvojake rezultate. Na određenim mjestima osvježavanje sevdaha elektronikom može zvučati uspješno i intrigantno, kao primjerice u “Sa Igmana pogledat je lijepo” – unatoč segmentu s onim što će i sam arhitekt projekta Neven Tunjić nazvati “najgorim rapom na svijetu” (premda nije baš toliko cringe kako im se čini) – dok u nekim drugim pokušajima iskušava granice slušljivosti, kao recimo u “Primitivo”.
Ali nakon slušanja sevdaha po recepturama većine njegovih eksponiranih izvođača čini mi se da sve više naginjem nekom tradicionalizmu, da ne kažem puritanizmu odnosno stavu da je ova glazba najbolja kad se ne miješa ni sa čime. Dokazala je to sinoć i Divanhana u svom bloku “karasevdaha”, odnosno “crnog sevdaha”, onog tužnog i bolnog stanja duše srodnog bluesu, saudadeu ili duendeu, u kojemu je Selma pogotovo zablistala izvodeći a cappella verziju pjesme “Djevojka je zelen bor sadila”, a zatim i “Emine” velikoga pjesnika Alekse Šantića.

Neven je potonju pjesmu popratio uvodom u kojemu se osvrnuo na centralnu ulogu žene u sevdahu, povezujući to sa turobnim statistikama o femicidu u svojoj zemlji, a na što svakako treba skretati pozornost i u Hrvatskoj kao jednoj od dvije ili tri zemlje s najvišom stopom ubojstava žena u Europi, a u kojoj je taj isti dan, prema izvješćima, časna sestra izbodena na ulicama glavnoga grada. Teme su to jednako mučne koliko su i bitne, a zanimljivo je kako se upravo danas komuniciraju kroz jezik tradicijske glazbe od naših Dunija, pa evo sve do Divanhane.
Na novom su albumu Sarajlije ugostile i najvećega živućeg slovenskoga barda Vladu Kreslina koji već dugo javno iskazuje svoje sklonosti i umijeće u interpretaciji sevdalinke. Njemu je pripala sa Selmom u duetu otpjevati jednu od najslavnijih balada tog glazbenoga roda, razornu “Žute dunje” (u ovoj iteraciji navedenu kao “Voljelo se dvoje mladih”), pa je tako i sinoć pozvan kao gost na zagrebački koncert noć uočči svog 72. rođendana koji mu ovom prilikom još jednom čestitamo.

Žalio se Vlado nešto na grlo, prije koncerta doista se naprezao i pri razgovoru, ali na pozornici je profesionalno i majstorski izvukao i više od maksimuma, prvo na spomenutom duetu, a zatim i u izvedbi dviju pjesama iz vlastitoga repertoara “Oj ženo, ženo”, te neizbježnom “Namesto koga roža cveti” čiju je uvodnu strofu izveo u hrvatskoj inačici koju rijetko imamo priliku čuti.
Čak i oni koji su skeptični prema “modernizaciji” sevdaha kakvu prakticira Divanhana ne mogu ovom ansamblu poreći atraktivnost njihovog scenskog nastupa. Od stalnog Selminoga plesa, bilo solo ili u vješto izvednonoj točki u paru s Nevenom, ili grupnih egzibicija cijeloga benda, na pozornici je konstanto neka vrsta atraktivne akcije koja je izvedena na zavidnoj razini.

Kako koncert odmiče prema kraju, akcija je sve izraženija, a čak i zagrebačka publika (još jednom nažalost nedovoljno brojna za dvoranu ove veličine) sve više sudjeluje u programu, bilo pljeskom, ustajanjem, pjevanjem ili paljenjem lampica na mobitelima kao što je slučaj bio na bisu dok je Selma pjevala omiljeni napjev “S one strane Plive” prije nego je nastup zaključen repriznom izvedbom “Rijekama” kao istaknute točke s aktualnog albuma.
Uspješnost Divanhane stoga treba radije mjeriti po količini dobre volje koju donose publici diljem svijeta negoli po strogim kritičarskim mjerilima autentičnosti i pravovjerja. Jer na kraju, glazba je tu za dušu, a bosanska je duša slavno velika, topla i ranjiva, bilo da se zanosi u kafani ili boluje u tuđini i spas nalazi u sevdahu. Svega toga pomalo i još nečeg više može se naći i na koncertu Divanhane, iskustvu koje ćemo ne koncu rado i ponoviti.
