Nakon više od četrdeset godina na sceni, Darko Rundek ne posustaje, već je i dalje u potrazi za nekim novim zvukom, smislom, slobodom ili, najjednostavnije rečeno, boljim i normalnijim svijetom.

Na koncertima Darka Rundeka možete biti sigurni u jednu stvar, a to je da s njih nećete otići razočarani, ponaprije zato što ćete, čak i onih večeri kada možda nisu u najboljoj formi, čuti niz pjesama koje su predstavljale dio soundtracka vašeg života i koje odavno zauzimaju važno mjesto hrvatske (pop) kulturne povijesti. Postoji, međutim, i onaj faktor iznenađenja u smislu da će iz svog bogatog i kvalitetom izuzetno izjednačenog opusa izvući nešto što ne izvodi toliko često ili, kao u petak u Tvornici, dovesti nekoga s kim dugo nije dijelio pozornicu.
Sinoćnjim koncertom tako je, bez ikakve prethodne najave, odlučio obilježiti četrdeseti rođendan “Bolera“, trećeg albuma Haustora na kojem su se našle i pjesme poput “Ena“, “Šejn“ i “Šal od svile“ koje redom spadaju među najveće uspješnice bivšeg mu benda. Njih je ovoga puta izveo uz pomoć originalnih protagonista te priče, gitarista Zorana Zajeca Zexe i saksofonista Damira Price Caprija.

U vrijeme kada bendovi obljetnice legendarnih ploča redovno pretvaraju u mamac na koji će se zakačiti čak i oni koji su ih nebrojeno puta gledali uživo, činjenica da je Rundek to držao u tajnosti dovoljno govori o njegovom odnosu prema životu na staroj slavi, nečemu za što se potpuno opravdano može optuživati većinu nekadašnjih mu novovalnih suvremenika. Prije toga, koncert je otvoren “Uspomenom“, skladbom s njegovog drugog samostalnog albuma “U širokom svijetu“, dok je prvi crowd pleaser stigao u obliku hita “Ruke“ koju je s Darkom (ili umjesto njega) otpjevala čitava Tvornica.
Članovi Ekipe sve se više dokazuju kao autori pa je i aktualni singl “Ples na tankom ledu“ zajedno s Rundekom napisala saksofonistica Ana Kovačić. Ta mi stvar na prvu baš i nije sjela, ali svakim sljedećim slušanjem dojam se poboljšavao do te mjere da sada s velikim nestrpljenjem iščekujem izlazak novog materijala. Istini za volju, u Tvornici su je odsvirali malo nesigurno, no svakako ima potencijala da postane neizostavni dio budućih set-listi grupe, kao što je slučaj s pjesmom “Mila“ Roka Crnića koja je i u petak spadala među vrhunce.

Povratak u dane “Bolera“ započeo je “Enom“ koju su isprve krenuli svirati na način da je većina okupljenih nije prepoznala, nakon čega je odjeknula legendarna dionica puhača i u trenu podigla atmosferu do usijanja. Zexa je bendu ubrizgao dozu onog spoja rocka i reggaea koji je krasio i Haustor te me natjerao da pomislim kako bi i Ekipi dobro došla električna gitara. Fenomenalno je zvučala i “TV Man“ koja je, zajedno s već spomenutima “Šejn“ i “Šal od svile“, osigurala da sinoćnji koncert pamtimo prvenstveno po “Boleru“.
Iz ostatka repertoara bih izdvojio i “Makedo“ koju inače previše ne volim, ali ju je ovoga puta na neusporedivo višu razinu podigao Igor Pavlica, te “Ay Carmela“ koja se, s obzirom na sve što se događa u zadnje vrijeme, ponovno pretvorila u poziv na otpor i savršenu glazbenu pratnju sutrašnjim marševima protiv fašizma.

Klasik do klasika bio bi najkraći opis završnice u kojoj su nanizali “Bi mogo da mogu“, “Apokalipso“, “Šejn“ i “Šal od svile“, pri čemu su ovu posljednju produžili instrumentalom tijekom kojeg me opet, po tko zna koji put oduševio Pavlica, povremeno podsjetivši čak i na velikog Cheta Bakera.
Nakon više od četrdeset godina na sceni, Darko Rundek ne posustaje, već je i dalje u potrazi za nekim novim zvukom, smislom, slobodom ili, najjednostavnije rečeno, boljim i normalnijim svijetom. A ovakvi koncerti bude nadu da će ga jednom, zajedno sa svima nama, ipak pronaći.
