Alfa i omega benda The Mars Volta su ispisali svoje posljednje zajedničko poglavlje. Sasvim je sigurno da bez Cedrica Bixlera i Omara Rodriguez-Lopeza na istoj pozornici nema više ni tog pregresivnog benda koji se u svoje neobično osvajanje svijeta zaputio iz teksaškog El Pasa.
„To je jedan od onih slatko-kiselih trenutaka. Dobro nam je obojici došla promjena. On za svoj album sve radi sam, od komponiranja do sviranja. Ja sam pak u potpuno drugoj, bendovskoj, priči. Mislim da nam se događaju dobre stvari“, rekao je Omar Rodriguez-Lopez gitarist grupe The Mars Volta novinaru NME-ja na pitanje nedostaje li mu rad s pjevačem Cedricom Bixlerom-Zavalom u njegovom novom projektu Bosnian Rainbows. I na kraju ispade da je to bila neistina jer je dan kasnije Cedric Bixler gnjevno demantirao njegov PR unaprijed nedogovorenih planova za budućnost. Demantirao je to preko Twittera, kako izgleda i priliči današnjem vremenu moderne komunikacije, na isti način kako je to prošle godine napravio bubnjar Bill Ward svojim ponovno okupljenim kolegama iz originalne postave Black Sabbatha i pomutio reunion trijumf zajedno s rakom koji je bio ustanovljen gitaristi Tonyju Iommiju.
Bixler je Omarov Bosnian Rainbows nazvao „vucaranjem s drugim glazbenicima“, u trenutku dok sjedi besposlen jer je upravo Rodriguez-Lopezovo maslo bilo prekratko koncertno promoviranje novog prošlogodišnjeg albuma „Noctourniquet“, i po njegovim riječima bezrazložno je prekinuto nakon svega desetak nastupa. Napustio je Cedric Bixler tako partnera s kojim je dvadeset godina dijelio pozornicu još od vremena At The Drive-In-a. Svakom štovatelju progresivnog crossover benda kakav je bio The Mars Volta je u potpunosti jasno da taj bend ne može funkcionirati bez jednog od dvojice njegovih utemeljitelja, koliko god se Omar Rodriguez-Lopez tijekom godina tu nametao kao vođa operacije.
Bez daljnjeg objašnjavanja, on uistinu jest jedan od najprogresivnijih rock gitarista današnjice – beskompromisni izdanak ‘škole Johna Frusciantea‘ (s kojim je na kraju krajeva aktivno surađivao upravo u The Mars Volti), ali također nema takvog pjevača kao što je Cedric Bixler, ne samo po energiji i visokom tonalitetu, već i po interpretativnoj upečatljivosti benda koji je svakim albumom do sada dodatno rastezao okvire svog djelovanja.
Znakovito ili ne, grupa The Mars Volta je pukla kao i naša bivša federacija, spotaknuta oko Bosne, pa makar i u nazivu grupe Bosnian Rainbows, koja naime nema nikakve veze s Bosnom, niti je u njoj netko Bosanac. Za saznavanje porijekla imena pobrinuo se glazbeni portal iz susjedne nam države Muzickazona.ba, čiji novinar se još u rujnu prošle godine potrudio intervjuirati Omara i saznati zašto je tako nazvao bend.
„Mislim da je Bosna divno mjesto, sa divnom historijom i super je mjesto za odmor. Najvažnije je da je to divna metafora. Jednom je neko blizak meni rekao da je to divota, da nikad ne treba odustati, da ni jedna situacija nije uvijek stalna i da će svjetlost nadjačati tamu…“, izjavio je gitarist i dodao: „Boravio sam u Bosni samo jedan vikend, u Sarajevu. Tada sam saznao za Sarajevske ruže. To je jedna luda, ali divna metafora. To je jedno mjesto gdje bih volio ponovo doći i provesti neko vrijeme. U tom dijelu Europe sam proveo mnogo vremena u Sloveniji, u Ljubljani i Hrvatskoj. To je divna slika jednog uma i jedna stvarno divna metafora.“
Pa sad što je nadjačalo što, i je li s ‘divnom metaforom’ fasovao i balkansko prokletstvo, vrijedi pričekati i vidjeti u skorašnjoj budućnosti, no fakt je da The Mars Volta više ne postoji, pa lako može ispasti da je cijena svega možda bila previsoka.
No ova (ne)prilika daje povod i tome da se malo uroni u prošlost ovog ekstravagantnog i neobičnog benda koji je uvijek bio tu da bi nas zbunjivao jednako koliko i razveseljavao.
Period At The Drive-In-a bi bilo poučno ne pretresati previše, jer kad se stvari sagledaju koliko-toliko objektivno, taj bend je prirodno ugašen nakon što je sagorjela grupna kemija, bilo je to jasno s „In/Casino/Out“ i „Vaya“. At The Drive-In je bio samo embrionalna faza za Bixlera i Rodriguez-Lopeza čija kreacija je dobila puni sjaj u Mars Volti, na sličan način kao što je Kyuss za Josha Hommea bio samo početna stepenica ka Queens Of The Stone Age, pa sad koliko god pravovjerni stoneri govorili da je ta tvrdnja sranje, činjenica je da Kyuss nikad nije mogao toliko sazrjeti i objaviti albume poput „Rated R“ i „Songs For The Deaf“.
Ista stvar je bila jasna već objavljivanjem Voltina debija „De-Loused In The Comatorium“, konceptualnog remek djela, frojdovski zakopanog u psihu, otpjevan izmišljenim hibridnim jezikom i odsviran na način kao da su u istom loncu samljeveni zvuci Led Zeppelina, Slayera, Pink Floyda i Radioheada. Bio je to jedan od onih albuma koji je zbunio kritiku, jer kritičari su se uvijek oprezno držali kad je bilo u pitanje sve što ima poveznice sa heavy metalom. „De-Loused In The Comatorium“ je imao puno toga s tim uglavnom omraženim stilom, počevši od gitarskih solo dionica ego-gabarita Teda Nugenta i Ritchieja Blackmorea i instrumentalizacije jednog Dimebaga, te Bixlerove vokalne histerije Axl Rosea na barbituratima. No to je bio samo djelić cjelokupne slike. Dalje>>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
