Današnje rockabilly scene se na ovom portalu nismo do sada skoro ni dotaknuli. Stoga je koncert Lucky Marcell and the Ramblin’ Man iz Beograda i B and the Bops iz Zagreba održan u subotu u Vintage Industrial Baru bio dobra prilika za vidjeti kako stvari funkcioniraju na terenu, tj. pozornici.
Po pitanju odaziva publike stvari stoje i više nego dobro, jer se kroz Vintage Industrial Bar jedva kročilo, a riječ je o klupskom prostoru koji bez problema može ‘progutat’ i 500 ljudi. Bio jučer prvi put i svidio mi se na prvu. Objedinjena je tamo rokerska vibra nekoliko generacija. Osjeća se opuštena atmosfera u kojoj se te večeri tamo okupilo najšarolikije drušvo zagrebačkih ‘subkulturnih plemena’ i bilo bi uistinu pogrešno VIB doživjeti u smislu još jedne prostrane pivnice u kojoj sviraju cover bendovi kao što je primjerice Bikers Bar koji je udaljen nekih stotinjak metara u Savskoj.
„Odlično je ovdje, ovo je prvi pravi ovogodišnji rockabilly showdown!“, zaključio je i Lucky Marcell prije nego je s bendom zasvirao u drugoj polovici večeri, nastavljajući pumpanje ritma s kojim su prije njih domaći B and the Bops zakuhali atmosferu. Ono što je karakteristično i za jedan i drugi bend pored strogog stilskog usmjerenja koje ne dozvoljava usporavanje energičnog ritma koji pokreće noge i bokove, jest i visokoprofesionalni pristup u svakom detalju, od vintage instrumentarija do odjeće i scenskih pokreta. Ništa nije prepušteno slučajnosti u kreiranju retro ozračja koje vas momentalno poput vremenskog stroja ispaljuje i neko davno minulo doba, na živahan i životan način. Daleko je to od nekog ograničenog pristupa u kojem glazbenici na pozornici figuriraju kao živi muzejski eksponati.
Lucky Marcell and the Ramblin’ Man su karakteristični po tome što njihov bubnjar stoji i svira na osiromašenom bubnjarskom setu koji ne uključuje bas bubanj čime je postignut element starog radijskog prijenosa u kojem bas frekvencije gotovo da nisu ni postojale, tako da taj bend zvuči kao da je došao iz Memphisa iz vremena kad su glazbenici preko dana snimali pjesme u Sun Studiju, a potom s tek izrezanim singlicama trčali na radijske stanice u nadi kako će još iste večeri dobiti hit koji će svi prepoznati na plesnjaku. Okrunili su tako Lucky Marcell and the Ramblin’ Man izuzetno posjećenu večer u kojoj je i publika bila izrazito aktivna. U prvim redovima su parovi neumorno plesali twist, energija je razmjenjivana i zadovoljštinu su dobili i bendovi i oni ispred pozornice.
Obzirom da je usporedba bendova Lucky Marcell and the Ramblin’ Man i B and The Bops neminovna, mora se priznati da su potonji na svoju glazenu tortu stavili i trešnju na vrh. Naime ta četvorka predvođena pjevačem i gitaristom Brankom Radovančevićem je poput vlaka bez kočnica na nizbrdici, jer kako se bližio kraj nastupa tako su i članovi benda sve češće završavali u publici, skakali i valjali se po pozornici ne gubeći ritam.
„Whiskey Ann“, „Rockin Rhythm Mama“, „Rock You Baby“, „Ice Cold Baby“, „Hocus Pocus“… Izmjenjivali su se hitovi iz prošlosti i autorske pjesme grupe u neprekinutom adrenalinskom nizu u kojem je u padanju u trans najviše prednjačio kontrabasist Marko Markoč. Dizao je svoj teški instrument iznad glave, svirao ga ležeći i toliko skakao oko njega da je pred sam kraj potrgao i priključak za kabel kojim je kontrabas bio spojen u pojačalo, da bi potom jednako tako brzo isti popravio u pauzi pred posljednju „Don’t Stop The Rock Bop“ na kojoj je tek nastao urnebes jer je svaki član benda imao i solo točku u galopirajućem ritmu čiji je imperativbio: nema stajanja.
Nakon takvog performancea, potpuno je jasno zašto su B and the Bops iznimno tražena ‘koncertna roba’ kako na stranom, tako i domaćem terenu, jer taj bend posjeduje nadogradnju u zvuku i stilu čiji klimaks je naizgled nestao onog trenutka kad je pokojni Elvis otišao na odsluženje vojnog roka. No to kaže povijest rocka, dok je situacija na terenu pedesetak godina kasnije ipak drugačija. I to u korist bendova koji vjeruju kako u rockabillyju još nije sve rečeno. Ili odsvirano…