Nastup Dalea Watsona i družbe u Zagrebu po značenju je, a možda i po dojmu, ravan onome kao da nas je posjetio, recimo Merle Haggard, samo što mnogi toga nisu svjesni. Jer Watson je nedvoumno veličina prvog country razreda, vjerojatno nedovoljno prepoznata. (Pitanje je, doduše, kakvog bi odjeka u nas imao i Haggardov dolazak.)
U jednoj od pjesama koje je izveo na sinoćnjem (subota, 16. veljače 2013.) koncertu u Centru za kulturu Novi Zagreb – Remetinec, vlastitoj “A Real Country Song”, Dale Watson žali se kako na (američkom) radiju više ne može čuti country staroga kova, onaj s, kako veli, “heartfelt story in every song”. Baš to, ponuditi “heartfelt story in every song”, nesumnjivo je jedna od najvažnijih vodilja Watsonova stvaralaštva, kako u pjesmotvorstvu, tako i – što je za koncertnog posjetitelja osobito važno – u izvedbi. Watson se doista proživljeno daje u svakoj pjesmi, kako uvjerljivim pjevanjem “iz duše”, ne gubeći iz vida značenjski i emocionalni smisao svakog teksta i melodije, tako i fantastičnim govorom tijela, u grimasi – s osobito rječitim crnim obrvama ispod pomno začešljane sijede kokotice – i u kretnjama elegantnog starog mačka, kojima spontano podupire glazbene uspone, padove, zavijutke, urese, temelje… Posvemašnje predavanje i ozbiljnost u pristupu pjevanju, svojevrsno pretvaranje u drugu osobu kad zausti pred mikrofonom, uvelike podsjeća na ono kojim je, uz ostalo, karizmatično osvajao Johnny Cash, dajući do znanja da posrijedi nije tek prigodno reproduciranje neke pjesme, nego da ta pjesma nešto znači i da nam on, upravo sada, to iskreno pripoćava i prenosi pripadajući osjećaj. Čemu možemo pridodati i Watsonovu boju glasa kojom nerijetko asocira upravo na spomenutog velikana.
U pogledu tjelesne izražajnosti Watsonu (gotovo) ravnopravno parira briljantan svirač pedal steel gitare (“pedal steel boss”, kako ga nazvaše u jednom komentaru) Don Pawlak. Unatoč fizičkom ograničenju neizbježnog sjedenja za svojim glazbalom, Pawlakove (male) kretnje i grimase odaju iskreno, zanesenjačko entuzijastičko uživljavanje u svaku pjesmu, svaku frazu i svaki ton, daleko od bilo kakve rutine i zamora kakvi bi mogli svladati članove benda koji praktično iz večeri u večer opetovano svira razmjerno sličan repertoar.
Tek naizgled omalovažavajuće provincijalan, smještaj koncerta u CZKNZ Remetinec je, ako ćemo pravo, pun pogodak. Osim što je riječ o iznimno ugodnom prostoru (s pozornicom izvrsne visine – ni previsoka, ni preniska), s obzirom na broj publike (taman ugodno popunjena dvorana – ni praznjikava, ni prekrcana) Watsona smo i društvo imali prigodu gledati iz dovoljne blizine da se primijete, upiju i usvoje takve, nimalo nevažne pojedinosti kao što je Pawlakovo nijemo smijanje (“ha, ha, ha”) ili “kokodakanje” (“kpa-kpa-pak-pak!”), onako, sitno glumeći za samoga sebe, u trenucima u kojima je na svom pedal steelu “oponašao” spomenute zvukove, prateći i podržavajući stihove i značenje dotične pjesme, a što, dakako, doprinosi i razumijevanju pristupa glazbenika zanatu koji ih itekako veseli i obuzima. Ili, pak, Watsonovo povremeno prilaženje Pawlaku i zainteresirano gledanje u njegove prste što vješto prebiru i klize po žicama pomalo bizarne naprave. I sam talentiran glazbenik, vrstan majstor svog instrumenta, Watson se nakon tolikih godina zajedničkog sviranja još uvijek dječački divi koleginoj virtuoznosti! U većim prostorima i gužvovitijim okolnostima sitnice poput navedenih, katkad presudno važne za ukupni doživljaj, teško uspijevaju doći do izražaja.
Koncert Watsona i Lonestarsa moglo bi se opisivati i hvaliti nadugo i naširoko, no spomenimo još samo dvije-tri stvari. Bogat repertoar countryja staroga kova Watson i društvo uresili su izvedbama drevnog klasika “See You Later, Alligator”, uplitanjem ZZ Topova “La Grangea” u svoju “Truck Stop in La Grange” i pokušajem pjevanja dijela “Blue Eyes Crying in the Rain” u hrvatskom prepjevu “Suze liju plave oči”, ne zbog jeftinog dodvoravanja ovdašnjoj publici, nego, opet, zbog iskrene radoznalosti te želje za komunikacijom i međusobnim približavanjem. Jednako sjajni i umjereni u “kasu i galopu”, Watson i Lonestarsi mahom su izmjenjivali brže i sporije brojeve, a u cjelini najdojmljiviji, najdirljiviji trenutak bio je izvedba refleksivne balade o oprečnosti sudbina glazbeno nadarenih, “Blessed or Damned”. No unatoč pretežno elegičnoj i problemskoj tematici pjesama o životnim nedaćama, teškom radu, novčanim neizvjesnostima malog čovjeka, nesretnim ljubavima, samosažaljenju, zavirivanju u čašicu, žalu za izgubljenim pravim vrijednostima i tsl., riječ je o koncertu što posjetitelja ispunjava pozitivnim osjećajima i entuzijazmom u mnogim pogledima, a sve zahvaljujući autentičnoj, zaraznoj, iskrenoj kreativno-umjetničkoj energiji koja vlada među ovom četvoricom i kao takva se jednostavno širi i prenosi na nazočne. Zahvaljujući, također i implicitnoj duhovitosti (koja nipošto nije u sukobu s ozbiljnošću), bez koje ni nema prvorazredne rock glazbe kojoj, shvatimo li je u najširem smislu, Watsonov country-rock i pripada.
Ako je “Blessed or Damned” ponekog mogla i rasplakati – prijatelj mi je poslije koncerta priznao da mu je doslovno kanula suza na oko – bilo je časaka koji su mogli i dobro nasmijati kao, primjerice, nekoliko puta izveden, superjednostavan, ali efektan, pomalo nadrealistički apsurdan mini promo-performans za najnoviji, “vrlo tajanstven” album “El Rancho Azul”.
Ukratko, nastup (kao i dva prethodna) Watsona i družbe u Zagrebu po značenju je, a možda i po dojmu, ravan onome kao da nas je posjetio, recimo Merle Haggard, samo što mnogi toga nisu svjesni. Jer Watson je nedvoumno veličina prvog country razreda, vjerojatno nedovoljno prepoznata. (Pitanje je, doduše, kakvog bi odjeka u nas imao i Haggardov dolazak.)
Iako je povezanost Hrvatske i američkog countryja poprilično tanka, ustvrdimo da se usprkos toj logičnoj i prirodnoj činjenici ponosno možemo pohvaliti kako je, eto, jedan od vrhunskih majstora pedal steel gitare, u samom kvalitativnom vrhu američke (a time i svjetske) country scene, “naš čovjek”, Don Pawlak, čija je obitelj iz Bosiljeva.
P. S. Da ne budemo bezobrazni, spomenimo da je kao predgrupa zasvirao zagrebački country-cover bend Country Strike, vesela i zabavna družina s nagnućem ka pjesmama i izvedbama stadionskog okusa. Časnu priliku da sviraju prije Watsona nisu unakazili, kako se pobojao njihov pjevač, no Watsonov dojmljiv nastup ostavio je malo prostora za razmišljanje o čemu drugom.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
