Bilo je puno razloga za biti sumnjičav u ishod koncerta Petera Hooka i The Light – netom okupljene mlade ekipe glazbenika koja je trebala biti vjetar u leđa vremešnom rokeru koji snažno treba uroniti u, ni manje ni više, nego album „Unknown Pleasures“, jedan od ključnih po pitanju smjernica kojima se kasnije oblikovao zvuk rocka.
Sve je smrdjelo na gažu i oskvrnuće. Valjda bi se rodio isti osjećaj da je Lou Reed okupio anonimnu ekipu s ceste i s njom krenuo na koncertno putovanje kroz „Velvet Underground & Nico“ ili da se pak Mick Jones u sličnim okolnostima drznuo prezentirati „London Calling“. Što vrjedniji album, to su veći i riskantniji ulozi. Da se ne govori da u mom osobnom slučaju je još uvijek nije ispran gorak okus od posljednje avanture tog tipa koju je priredio The Cult 2009. i koji je u maloj dvorani Doma sportova izvodio svoj legendarni album „Love“, s kojim se originalan pjevač Ian Astbury gušio i krkljao tijekom izvođenja vlastitih refrena.
Tu još treba dodati i činjenicu da je prošlo ljeto New Order po prvi put posjetio Hrvatsku i na INmusic festivalu odradio taj nostalgični trip osamdesetih u kojem još samo nedostaje gostovanje The Curea pa da se u konačnici zatvori taj neki krug. I onda u cijelom tom kolopletu, manje od godinu dana kasnije dolazi Peter Hook – basist poznat po svom teškom karakteru koji je napustio i svoje stare kolege Sumnera i Morrisa i koji nije baš vokalni kalibar pokojnog Iana Curtisa, a uz to još pati od ‘B.B. King sindroma’ tj. nije u stanju istovremeno svirati i pjevati, što je za basistu priličan problem. Nije bas poput gitare pa da se može i ovlaš lupiti rif i pozirati na pozornici. Bas je kao i bubanj – neprestano kopanje u ‘rudniku ritma’.
I kako je onda bilo u dvorani Pauk u četvrtak u Zagrebu? Pa… Hook jest pozirao sa svojom bas gitarom spuštenom do koljena, a i svirao ju je u maniri pjevača s gitarom – povremeno. No taj problem je zanimljivo riješio postavom benda The Light u kojoj on nije bio jedini basist. Struktura pumpajućeg ritma tako nije bila narušena, a postignut je i zanimljiv efekt u kojem kad se uključio u sviranje na svom četvero-žičanom instrumentu kao da se spuštala ralica bagera u kojoj je bio prisutan taj ‘over-the-top motor’ – to prijeko potrebno dodatno brujanje koje je udaralo publiku točno tamo gdje treba.
Publika u Pauku, u kojem se po slobodnoj procjeni okupilo oko tisuću njih, bila je prilično šarolika ako se gleda dobna struktura. Nisu to bili samo ‘stari jabučari’ koji su se u gradu tijekom 80-ih i 90-ih okupljali u jedinom klubu koji je puštao Joy Division, već je bilo i daleko mlađe ekipe koja je svojim prisustvom svjedočila u korist bezvremenosti „Unknown Pleasuresa“.
Početak samog koncerta pripadao je pak pjesmama New Ordera, što je svakako bila dobra odluka. Zagrijavanja i upoznavanje. Tu je bilo jasno kako Hook neće trošiti suvišne riječi i neko prepričavanje anegdota. Glazba je bila u prvom planu. A kasnije su se pjesme su se doslovce rolale i odmotavale. One koji su hengali u Jabuci u nekim minulim dekadama, poput autora ovih redaka, sve je to evociralo na te dane mladosti, dok je „Unknown Pleasures“ pružao upravo nepoznata zadovoljstva od strane Hooka & The Lighta u trenucima kad se činilo da ih više, bar po tom pitanju, nema.
„New Dawn Fades“, „She Lost Control“ i „Shadowplay“ činio je tako vrhunac središnjeg dijela koncerta, nekako je tek tu postalo jasno koliko je Hookova karizma do tog trenutka bila prikrivena. Vokalno naravno nije bio na Curtisovoj razini, ali je imao taj postojani ‘fuck off’ stav i nije ničim odavao da je kratkotrajno zauzeo pozu kako bi inkasirao još jednu gažu na putu, čak ni time što mu se bas uglavnom klatario oko tijela. Tako da je i dan kasnije teško proniknuti koliki je utjecaj na pozitivan ishod večeri imao njegov neizlizani stav okorjelog (post)punkera, a koliko same, također neizlizane, pjesme Joy Divisiona. Naravno, da ne bi bilo zabune, nakon „Unknown Pleasuresa“, Hook i mlađahno mu društvo su odsvirali i cijeli „Closer“, od kojeg bih kao najbolje trenutka izdvojio „Isolation“ i „Twenty Four Hours“.
Jedini bis bio je rezerviran za „Transmission“ i „Love Will Tear Us Apart“ za što je najtočniji opis finalno razdiranje emocija, nakon kojeg se moglo samo zadovoljno napustiti dvoranu. Bar sam ja osobno bio u boljem raspoloženju, nego ljetos nakon odgledanog i odslušanog New Ordera na Jarunu.
Neki rijetki ljudi poput Petera Hooka nisu sposobni ni gažu složiti čak i kad je sve posloženo po utabanom scenariju bez iznenađenja. Omakne im se i proizvedu neko nepoznato zadovoljstvo. Takvi kao on su pravi primjerci onih koje se naziva vremešnim rokerima. S većim naglaskom na rock, naravno.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
