Učestaliji rad s bendom Grinderman nije samo označio novi ulazak u divlji rokerski pubertet zajedno s Warrenom Ellisom. Bio je to istovremeno i znak da u najdugovječnijem bendu Nicka Cavea vlada unutrašnja kriza.
Obzirom kako zvuči posljednji solo album bivšeg gitarista Micka Harveya, koji baš i nije za pohvalu, čini se kako je možda glavni kamen smutnje odbačen jer petnaesti Caveov album „Push The Sky Away“ zvuči i više nego zadovoljavajuće. Sniman u francuskoj Provansi uradak je to koji kao da najviše korespondira s prirodnim okruženjem u kojem je nastao. Potpuna je opreka „Grindermanu 2“ kao i posljednjem „Dig, Lazarus, Dig!!!“ rađenom s Bad Seedsima.
„Push The Sky Away“ je album balada, no ne onih karakterističnik Caveovih turobnih balada. U pjesmama poput „We No Who U R“, „Wide Lovely Eyes“ i „Mermaids“ bi se bez probleme moglo uklopiti i crčanje cvrčaka ljetne sieste juga, dok se pak u „Jubilee Street“ i „We Real Cool“ može osjetiti snaga oluja, što onih koje su došle, što onih koje se potmulo valjaju na horizontu.
Cave i jest to što je upravo zbog istančanog osjećaja za atmosferu i njenog naglašavanja i nijansiranja. Zato je mogućnost njegove pogreške u glazbi svedena na minimum. On je kao medij kroz kojeg struje stvari. Rijetko kad je smetnja, iako bi zbog ega to mogao počesto biti. Toliko razumije inspiraciju i nadahnuće da jednostavno nije sputavao ni legendarnu fotografkinju Dominique Issermann koja je uhvatila u kadru njega i njegovu potpuno golu suprugu Susie Bick kraj prozora njihove spavaće sobe. Ista fotografija je cover albuma, pa je Cave prvi nakon Johna Lennona koji tako vidno ‘izložio’ javnosti svoju ženu bez odjeće.
Album od devet pjesama najupečatljiviji je u „Jubilee Street“ (i nastavku „Finishing Jubilee Street“) i „Higgs Boson Blues“ koje se kotrljaju moćno, polako i dugo, kao da hrpa ljudi gura kompoziciju vlaka kojoj je lokomotiva ostala bez goriva. Suspenzija je stalno prisutna u njima, ali se ne događa katarza. Nema eksplozije, nema nizbrdice, iako se očekuje. Tekst „Higgs Boson Blues“ iskače izvan svih okvira mašte već po samom naslovu. U njoj je Cave spojio posljednje znanstveno dostignuće čovječanstva s istim onim vragom koji je čekao Roberta Johnsona na prašnjavom raskršću na delti Mississippija, dok on (Cave) sjedi sjeban u autu u Genevi. Možda jedna od najlucidnijih slika nemoći današnjice je sazdana u stihovima „Higgs Boson Bluesa“.
Utoliko je i razumljiva Caveova kontemplativna atmosfera kojom je obavijen „Push The Sky Away“ koji predstavlja niz egzistencijalnih trenutaka u kojima jedino udivljenje zaslužuje priroda i misli koje ne remete tišinu. Koliko god paradoksalno zvučalo, i Cave i The Bad Seeds su se na ovom albumu svojski trudili ne remetiti tišinu, iako po svom pozivu trebaju raditi upravo to. Nekako kao da su je pojačali i učinili važnom. Pa ako je „Push The Sky Away“ samo poluvrijeme nakon kojeg slijedi još jedna Grinderman eksplozija, došlo je u pravom trenutku. Cave i Seedsi dišu kao jedno biće.
Ocjena: 8/10
(Bad Seeds ltd. / Aquarius Records, 2012.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
