U slučaju novog studijskog albuma Depeche Modea generalno se mogu zauzeti dva stava; onaj da su stare prdonje odavno postali mašina kojoj su novi albumi izlika za nove i veće turneje i čija inventivnost u elektronskom zvuku koji ih je proslavio se može mjeriti u mikronima, dok je drugi stav onaj da se ta mašina razvija u ciljanom smjeru i da ‘Delta Machine’ nije baš tako očiti ziheraški album kako se na prvo slušanje možda čini.
Potonji stav traži dublje poniranje, a time mi je i privlačnije. Općenito držim do stava da glazbenici što su stariji se sve manje upuštaju u eksperimente, pa čak i kad im je u eksperimentiranju protekla karijera. Uvijek negdje na kraju čeka zamka pretvaranja u vlastitu karikaturu. Možda bi se to lako moglo pobiti primjerom posljednjeg Bowiejevog albuma „The Next Day“, no iako ga nije bilo cijelo desetljeće, najpoznatiji kameleon pop svijeta, po pitanju stilskih smjernica, zvuka i ozračja nije ponudio nešto revolucionarno u odnosu na prethodna dva studijska albuma „Heathen“ i „Reality“. Što tek reći o U2, RHCP, The Rolling Stones? A sve je to ista kategorija – kategorija stadionskih dinosaura u koju spadaju i Depeche Mode, ujedno najveći u svojoj, uvjetno rečeno, elektro branši. Nisu dinosauri za brze i munjevite skokove i promjene smjerova, to je poznata stvar. Jedino značajno jest: stare li oni i njihova glazba s dignitetom?
Za „Delta Machine“ bi bilo nerealno očekivati da bi se kojim slučajem mogao izroditi u novi „Song Of Faith And Devotion“, već prije, hoće li (ili ne) nadmašiti posljednja dva „Sounds Of The Universe“ i „Playing The Angel“. „Playing The Angel“ imao je nekoliko jakih singlova, dok se na „Sounds Of The Universe“ uistinu osjećao zamor materijala. „Delta Machine“ je ponovno sastavljanje glazbene slagalice, ali sa znatnim osvježenjima kroz koja su prošli ključni članovi grupe; Dave Gahan i Martin Gore.
Gahan je u svom usputnom bend-projektu Soulsavers dokazao koliko je velik i karizmatičan kao rock frontmen, čime je više (u pozitivnom smislu gledano) izbrisao poveznicu s Depeche Mode, nego što je to znao raditi na svojim solo albumima. Martin Gore je kreativni ventil pronašao u kolaboraciji sa starim kolegom i bivšim Depecheovcem Vinceom Clarkeom na albumu „Ssss“ – plesnim elektro minimalom kojim su ispipavali vlastite granice unutar plesne scene, jer Clark je svojevremeno i otišao iz Depeche Modea upravo zbog neslaganja kojim smjerom grupa treba krenuti. Njega je nervirala Gahanova depresivna poza, želio je da se stvari kotrljaju u nekom plesnom „Just Can’t Get Enough“ pravcu.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=Fy7FzXLin7o[/youtube]
Ti kreativni Gahanovi i Goreovi susreti s drugim glazbenicima su uvelike pridonijeli i zvučnoj slici albuma „Delta Machine“. Minimalizam elektronike i umješno poigravanje s frekvencijama u Goreovom segmentu dosta toga duguje onome što se može čuti na „Ssss“, dok je Gahan sebe još jednom pronašao u bluesu, pa čak i u sjeti jazza, jer su mu harmonije vokalnih dionica u najmanju ruku genijalno složene. Jednostavnije rečeno, ‘ne divlja’ u tonalitetima, već senzibilno stvara gradaciju dramatike u pjesmi sa svega nekoliko tonova, ali najvažnije je da su oni na pravim mjestima. Pjevačke linije su vrhunski izvedene tako da bi mogle samostalno stajati i bez glazbe. Potrebno je puno ‘tesanja’ da bi pjevač i grupa došli do tog nivoa, stoga brzopleti zaključak da Depeche Mode stagniraju i recikliraju sebe, ne može stajati. To je ‘samo’ kvalitetno definiran pop – ono što je DM oduvijek i težio biti. Upravo zbog te definiranosti se „Delta Machine“ može učiniti banalnim, ali kad u uhu oživi osjećaj za gradaciju, hrabrost za čišćenje od nepotrebnih elemenata i odvažnost zidanja harmonijske raskošnosti kao suptilni kontrapunkt minimalizmu kitica, onda postaje jasno kako je „Delta Machine“ album s razlogom i to onim glazbenim.
Tu treba također imati na umu da nije riječ o klasičnoj postavi benda, u kojoj Gore eventualno može reći bubnjaru da promijeni način sviranja, već je o to i dalje ‘elektro društvo’ koje je doguralo do tog stadija da zvuči sigurno kao rock bend, pa sad nije ni to nešto što se olako treba odbaciti, upravo zbog toga što Depeche Mode uživo posjeduje tu rokersku dimenziju suverenog vladanja desetinama tisuća ljudi pred sobom. Dalje>>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
