Pionirsko mjesto u povijesti hrvatskog rocka Mlinarec je kao glavni autor i najistaknutiji član Grupe 220 osvojio samim faktom da je bila riječ o prvom rock izvođaču u SFRJ kojem je uspjelo objaviti dugosvirajuću ploču.
Kad je koncem 2011. objavljena “Kolekcija”, zbirka osam samostalnih albuma Drage Mlinarca – od prvog, “A ti se ne daj” iz 1971. do pretposljednjeg, “Pomaknuto” iz 1983. – obogaćena podebelom popratnom knjižicom od 134 stranice, recenzenti su se malne nadmetali u tome tko će se s više hvalospjeva osvrnuti na opus ovog prije četvrt stoljeća samoumirovljenog doajena hrvatskog (i jugoslavenskog) pop-rocka.
Doista, Mlinarčevo djelo u cjelini ne zaslužuje manje od lovorika, a velike je pohvale zavrijedio i ukusno osmišljen i oblikovan (Bacharach&Krištofić) kutijasti paketić. Sama pak, pomalo nevjerojatna činjenica da je Mlinarčev katalog tek tad prvi put objavljen na CD-u dvojako je senzacionalna – u pozitivnom smislu zato što je to (napokon) učinjeno, k tome na iznimno dobar način, u što ubrajamo i digitalno remasteriran zvuk, a u negativnom utoliko što prethodno nijedan (!) Mlinarčev samostalni album nije preformatiran u CD.
Pionirsko mjesto u povijesti hrvatskog rocka Mlinarec je kao glavni autor i najistaknutiji član Grupe 220 osvojio samim faktom da je bila riječ o prvom rock izvođaču u SFRJ kojem je uspjelo objaviti dugosvirajuću ploču. Posrijedi je, dakako, album “Naši dani”, objavljen u prosincu 1968., popunjen isključivo autorskim skladbama samih članova grupe, ponajprije Mlinarca.
Skrenimo načas izvan područja glazbe, u područje filmske umjetnosti. U povijesti njenih početaka u nas, redatelj i snimatelj Oktavijan Miletić zauzima neospornu poziciju prvog važnog hrvatskog autora. I prije Miletića u Hrvatskoj je bilo onih koji su se okušali u filmskoj režiji, a snimljeni su i ambiciozniji, raskošniji i duži filmovi od njegovih. No većina ih se danas vodi pod “izgubljeno”, a njihovim je autorima nedostajalo ustrajnosti, odlučnosti i snage, a i financijskih uvjeta da se kontinuiranije posvete filmotvorstvu. Miletić se, pak, nije dao te je između 1927. i 1937. osmislio i ostvario niz kratkih igranih filmova koji su, povrh toga – i sačuvani. I tako je stekao status oca hrvatske kinematografije.
Na području hrvatskog rocka unekoliko je sličan i status Drage Mlinarca, kojeg je Dražen Vrdoljak, u bilješci za kompilacijski CD “Krhotine”” (1995.), priloženoj i uz “Kolekciju”, nazvao “djedom, ocem, sinom i svetim duhom” hrvatske rock scene. Bilo je ovdje rokera i prije njega, neki od njih objavili su i ponešto singlova i ponešto albuma, no jedino je Mlinarec od 1967., kad je objavljen “Osmijeh”, prvi singl Grupe 220, pa sve do sredine 1980-ih, kad se počeo lagano izblendavati, bio postojana konstanta što se redovito oglašavala dugosvirajućim albumima kroz koje se provlačila prepoznatljiva, čitko oblikovana autorska nit. Čak ni na federalnom planu u tom mu pogledu nije bilo ravna – razmjerno blizu bila je srpska YU grupa (s nešto kraćim stažem i s manje albuma u fazi prije prvog razlaza), od Mlinarca dugovječnije scenski aktivni bosanskohercegovački Indeksi bili su više estrada (tzv. sarajevska pop škola) nego pop-rock i nikako se nisu uspijevali sastati s LP-om, a većina je ostalih formacija i samostalaca, što su barem koliko-toliko pretendirali biti rokerima (poput egzemplarnih Indeksa, brojni se u praksi nisu mogli ili znali opredijeliti između rocka i šlageristike), bila kratkotrajnoga vijeka, oskudnog vinilnog opusa, nestalnog profila i vidljivosti. Mlinarčeva stalna i stamena prisutnost u tom razdoblju nedvojbeno je mnogima od nadolazećih potencijala poslužila kao pokazatelj i nadahnuće u smislu mogućnosti bivanja profesionalnim rokerom na ovim prostorima.
U početku pop-roker u formatu četvero/peteročlanog sastava, Mlinarec je autorski, pa i držanjem, otprve nastupio kao kakav barem sredovječni mudrac pun životnog iskustva, naglašeno se baveći, općenito rečeno, tematikom prolaznosti. Kao mladac od 25-26 godina, piše pjesme o vremenima koja su iza njega i sjetno se osvrće na bolju prošlost, ali ne na neku povijesnu, nego na onu koju je sam proživio, ali kao jako davno.
U skladu s općom klimom što je vladala među ranim „električarima“ koji se uglavnom nisu znali iskobeljati iz okvira nespretnog, prečesto sramotno bezveznog stihotvorstva na tragu loše šlageristike i počesto kičerske pisane poezije kakvu je kao poželjnu vrijednost forsiralo ondašnje socijalističko društvo, Mlinarec se koristio književnim jezikom, no očito je bio načitaniji i(li) darovitiji od većine te mu je češće nego mnogima uspijevalo dostojanstveno ga smjestiti u okvir pop-rock pjesme. A vrijeme će pokazati da lijepa riječ u njega nije bila stvar nemogućnosti izlaska iz onovremenog obrasca, nego osobnog opredjeljenja. Od nje nije odustao ni kasnije, kad su mlađe, napose novovalne snage samouvjereno uvele razgovorni, ulični jezik u ovdašnji rock, a Mlinarčeva sklonost poeziji uglednih literata potvrđena je i uglazbljivanjem stihova Rikarda Katalinića-Jeretova i Hanibala Lucića, “Posmrtne osvete” iz 1888. i “Jur ni jedna na svit vila” iz 16. st., na albumima “A ti se ne daj” (1971.) i “Rođenje” (1975.), a potom, na posljednjem albumu “Analog” (1994.) i stihova “Predvečerje puno skepse” i “Dijana u gradu” Miroslava Krleže.
Trudio se, također, imati razgovijetnu dikciju, a boja glasa, intonacija i pristup autora i vokalnog prenositelja poruke, misli, ideje bili su nenametljivi, prisno prijateljski i dobronamjerni. Nije on bio agresivan, ljuti roker, nego romantični trubadur, osamljeni sanjar s akustičnom gitarom, katkad čak pomalo distanciran komentator života i svijeta, koji nije nikoga htio uvrijediti, ni izazvati, ali se nikome ni dodvoravati. Pristojan mladić čija duga kosa i nemalograđanski imidž nisu bili namijenjeni provociranju. Možda je sve to bilo čitljivo i u fazi 220, a s naknadnom pameću svakako možemo ustvrditi da su u tom razdoblju, već prvim objavljenim pjesmama „Osmijeh“, „Grad“ i „Uvijek kad ostanem sam“ uvelike postavljene sve glavne odrednice buduće karijere u kojoj nije bilo neočekivanijih zaokreta niti skokova, pa možda čak niti razvoja, osim u vještini brušenja i cizeliranja materijala. Dalje>>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
