U Zagrebu su demonstrirali svoj power hard rock na INmusicu. Formula je nepromijenjena od trenutka kad su 2007. debijem „Runnin’ Wild“ dali do znanja kako u njihovim životima postoji AC/DC i samo AC/DC.
Australska braća O’Keeffe, od kojih je onaj luđi (Joel) frontmen i solo gitarist, formulu rocka vide isključivo kao adrenalinski udar koji treba prvo doprijeti do tijela, a ne do mozga. Ispravno su zaključili kako je AC/DC jedan od rodonačelnika takvih pobuda i krenuli ga kopirati. No da to rade isključivo puko tehnički ne bi se za njih čulo ni u susjednoj općini grada Warrnambool iz kojeg potječu.
Joel O’Keeffe instinktivno zna da ako ne uloži kompletnog sebe i ako nije frontmen koji će svaku večer ‘iskrvariti’ na pozornici da ništa neće postići. Zato je Airbourne i bio šarmantan 2007. godine. Osjetila se ta pozitivna energija iskrenih i nabrijanih mladaca koji vole udarati gitarske rifove, kao što se i osjetilo da tu ima i više AC/DC-ija koliko dobar ukus nalaže, ali je bilo osvježavajuće i osjećao se taj njihov, gotovo religijski, žar spram Angusa Younga i društva kojim su zračili Airbourne.
Iskrena predanost je u rocku najznačajniji adut i to se ne može oponašati. Airbourne svoju pravovjernost dokazuju na svakom koncertu i tako će sigurno biti i u budućnosti, ali diskografski gledano, grupa je već s debijem „Runnin’ Wild“ udarila u strop svojih imaginacijskih mogućnosti. Drugi album „No Guts. No Glory“ već je bio na putu stvaranja ponovljenog studijskog pokrića za novu rundu koncertnih shakedowna u kojem je bend samo još jednom utvrđivao vlastite riff & rhythm lekcije iz prošlosti, da bi s posljednjim „Black Dog Barking“ to već preraslo u parodiju, jer je Airbourne povjerovao u vlastitu laž da je veliki bend, što svakako nije. Očito je to već na uvodnoj „Ready To Rock“, teatralno složenoj tako da cijeli stadion može pjevati jednostavni melodijski niz koji bi valjda trebao označavati masovnu ekstazu epskih proporcija, a to je uistinu komično. Podsjetilo me čak i na one neke domaće bendove iz 90-ih koji su nevješto krojili vlastite video spotove iz situacija u kojima su negdje bili prva predgrupa od njih četiri, da bi u svom ‘koncertnom spotu’ ekstazu publike, koja je pripadala zvijezdama večeri, uredno prikazivali kao ‘produkt’ vlastite glazbe.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=Pn0w7vciQCE[/youtube]
E pa sad, jedni Airbourne kao da su počeli ozbiljno vjerovati u svoje vlastito muljanje drugih, dok su jedina mjerila u tome: brže, jače & grandioznije, kao da je riječ o atletskom sprintu na 400 metara, a ne glazbi. Joel O’Keeffe također kao da se malo pogubio u toj svojoj naivnoj adrenalinskoj ludosti u kojoj bi njegova iskrena eksplozija na svakom koncertu također trebala biti i pokriće za svaki udarac po žicama gitare koji bi tim činom valjda automatski trebao postati i riff. Ali avaj, studio je jedno, a koncert drugo.
Studio je hladna rupa, škrta na feedbacku i ako nemaš ideju za isporučit, ta rupa će se pobrinuti da tvoja bezidejnost odjekne još jače. Nema tu spasa za one koji samo znaju: „’Ajmo svi ruke u zrak i pjevajmo na-na-na!“, a Airbourne su najviše uložili baš u taj segment, računajući da će adrenalin ispraviti svaki nedostatak.
Dok je „Runnin’ Wild“ zasluživao pohvale jer su dotad anonimni australski klinci skinuli onu emociju na kojoj su AC/DC radili cijelu svoju karijeru, na „Black Dog Barking“ je potpuno jasno kako ta početna stepenica nije bila i stepenica u razvoju njihovog vlastitog identiteta, već se pretvorila u šprancu odustajanja od istog. Ili jednostavnije rečeno; plafon Airbournea je sve niži i niži, a onog trenutka kad godine istope adrenalin, vjerojatno više neće ni ostati ništa. Joel O’Keeffe bi dobro trebao razmisliti o tome da nije lako smisliti dobar riff. Bilo bi puno više AC/DC-ija da je tako. Opasan pas mora zagristi, a ne samo lajati.
Ocjena: 5/10
(Roadrunner Records/Dancing Bear, 2013.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
