New York Times je napisao za Gary Clark Jr.-a da bi mogao biti novi Hendrix. Koliko god to bombastično zvučalo možda i nije daleko od istine, jer novi genije električne gitare je zakoračio na scenu ne ostavljajući nikoga ravnodušnim.
Gary Clark Jr. je ove godine zasvirao na Glastonburyju na Avalon stageu, da bi potom njegov nastup okarakteriziran kao ‘najelekričnija izvedba’ cijelog Festivala čime su i The Rolling Stonesi, koji su nastupili prethodnu večer na glavnom stageu, pali u drugi plan. Clark je kao 31-godišnjak u posljednje dvije godine ostvario značajne suradnje i gostovanja, a osim što je u gostovao spomenutim Stonesima u lipnju na koncertu u Bostonu, dijelio je pozornicu između ostalih s Ericom Claptonom, Dave Matthews Bandom i Sheryl Crowe, kao što je snimao s Aliciom Keys dvije pjesme. Potonju je potpuno osvojio, nakon zajedničkog rada ona mu radi najbolji PR, jer o njemu govori samo u superlativima.
No za tako nagli proboj zasigurno je najzaslužniji promotor Clifford Antone, čovjek koji je radio sa Stevie Ray Vaughanom u trenutku kad je ovaj redefinirao blues i rock. A sve je započelo prije tri godine u teksaškom gradu Austin gdje Antone posjeduje svoj klub Antone’s u kojem je jedne večeri ugostio tamnoputog talentiranog gitaristu s kojim je odlučio surađivati, još više mu produbiti pogled u značenje bluesa i vjerojatno odmah uočio da pred sobom ima ‘najbolji materijal’ od kojeg bi se mogla kreirati reinkarnacija Hendrixa.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=NNH6PX-2euM[/youtube]
Nakon dvije godine suradnje Gary Clark Jr. došao je i do ugovora s major labelom tj. Warnerom, a rezultat je debi album „Blak And Blu“ (koji je s malo zakašnjenja došao i na naše tržište). Ono što je nedvojbena karakteristika ovog iznimno talentiranog gitariste (ali i pjevača) jest i njegova drskost da se već na samom početku ustoliči kao novo gitarističko božanstvo, koje je za razliku od mnogih u posljednje dvije-tri decenije u potpunosti predano blues rocku. Clark ne bombardira nemogućim tehničkim zahvatima prstiju već se u vudstokovsko-hendriksovskoj maniri predaje komuniciranju gitarom koja je često neobuzdana u svom overdriveu. Kao što je Prince u 80-im godinama prošlog stoljeća solom iz „Purple Rain“ u potpunosti skrenuo pažnju publike i medija na sebe, na sličan način je Clarke to učinio već na „When My Train Pulls In“, drugoj pjesmi svog debija „Blak And Blu“ – skoro devetominutnom bluesu u kojem se gitara ‘otme’ kontroli i u potpunosti preokrene očekivanja i smisao albuma koji se naizgled mogao dobiti preslušavanjem prve „Ain’t Messin ‘Round“.
Nakon „When My Train Pulls In“ postaje jasno da je Clark filingaš koji posjeduje komunikaciju s gitarom, istu potiče i pušta da traje koliko osjeća da treba trajati, jer tehnički to može i što je najvažnije čini se potpuno neopterećen novim indie trendovima u kojima se gitarska sola ili izbjegavaju ili traju izrazito kratko. On jest lik koji cijedi dušu gitari, ali to radi tako smisleno i dobro da u ušima izaziva osjećaj nezasitnosti. Upravo je u tom smislu izuzetno blizak Hendrixu, čiji su gitarski vatrometi na pozornici budili slične emocije. Oni inficirani rockom s pravom mogu reći kako se konačno pojavio novi mladi gitarist koji se ne boji svoje gitare već iz nje cijedi nektar rocka i bluesa.
Clark je također svjestan svog vremena i stilske kompleksnosti i nasljeđa istog u kojem se gotovo svi sve konstantno pretapa, tako da „Blak And Blu“ nudi neočekivanu širinu od strane nekoga tko je tako savršeno utopljen u psihodelični blues.
Naslovna „Blak And Blu“ je moderni R&B u kojem je gitara svedena na minimalistički izričaj, a inspiracija je potekla od legendarnog Gill Scott-Hernona, „Travis County“ priziva sjećanje na glitter rock post hipie ere 70-ih, „The Life“ je u potpunosti u hip hopu, „Please Come Home“ je falsetni izlet u vrijeme američkih pjevačkih pop grupa 50-ih i 60-ih godina, u „Things Are Changin“ krade romantični ugođaj pjesama Barryja Whitea, dok „You Saved Me“ baštini elemente prog rocka 80-ih i to onih baladnih momenata imena poput Styx, Asia i Yes.
Gitarski hendrixovski momenti vješto su ubačeni između pobrojanih pjesama i oni čine snažnu povezujuću gitarsku okosnicu ovako šarolikog albuma što je samo dodatno gorivo mislima da je Clark genije. Otvoreno se poslužio Hendrixovim nasljeđem u epskoj „Third Stone From The Sun/If Your Love Me Like You Say“, jednostavno izvedba koja uzima dah. Tu pjesmu čuti na nekom ljetnom open airu u ovom trenutku je ravno tome da se nebesa otvore pred vama, a još kad se uzme u obzir i moderni element u kojem je gitarski solo hommage DJ scratchingu… Kroz „Numb“ vrišti kombinacija rifova „Foxy Lady“ i „Voodoo Chile“, dok iz „Bright Lights“ tutnji overdrive a la Billy Gibbons, dok se s „Glitter Ain’t Gold“ referira na neo-renesansu 70-ih koju je krajem 80-ih i početkom 90-ih obilježio Lenny Kravitz.
Završetak albuma je pak naklon najvećem od najvećih – onome od kojeg je sve krenulo, tj. Robertu Johnsonu. „Next Door Neighbor Blues“ je i snimljena na način kako se to radilo početkom XX stoljeća, dakle jedan mikrofon koji hvata ozračje Delte kroz glas i gitaru bluesera. Kad se sve zbroji, „Blak And Blue“ je iznimno zahtjevno koncepcijsko djelo prepuno zamki, a samo genijalac potpuno odan glazbi ih može suvereno nadvladati. Gary Clark Jr. je u potpunosti uspio. Nije ispao patetičan, nije ispao smiješan, već je potvrdio ono omiljeno Bowiejevo geslo o kvaliteti, a to je da osrednji posuđuju, a samo genijalci kradu.
Ocjena: 10/10
(Warner Bros / Dancing Bear, 2012.)