Slobodno se može reći kako je ‘AM’ još jedan uspješan salto mortale Arctic Monkeysa. Stoga se ni slavi koju imaju ne treba nimalo čuditi. Nisu bez vraga među najuspješnijim rock sastavima s britanskog otoka.
Arctic Monkeys nisu postigli da njihov peti album „AM“ ove godine bude najprodavaniji u prvom tjednu objavljivanja. Po službenim podacima prodaje britanskih diskografskih agencija Daft Punk su s 165.000 prodanih kopija „Random Access Momories“ ostali nedostižni. „AM“ je prodan u 157.000 primjeraka. No to ih i dalje općenito čini rekorderima, jer su jedini bend koji je s pet albuma pet puta zasjeo na prvo mjesto prodaje, uz opasku da su i dalje pod indie labelom Domino Records.
Imali smo sreće što su nas ovog ljeta i posjetili u Zagrebu na INmusic festivalu, a nastup je, kako se pokazalo, bio zagrijavanje za glavno predstavljanje tada još neobjavljenog „AM“ albuma na Glastonburyju. Autor ovih redaka nije baš bio previše pod dojmovima jer su večer prije Iggy and The Stooges ‘ostavili dušu’ na istoj pozornici. No daleko od toga da su Arctic Monkeys bili loši. Samo su, kao i sa svakim albumom do sada, istraživački kročili na novi teren, gotovo Bowievskom kamelonštinom gurajući granice vlastitog izričaja u kojem je i dalje imperativ kohezija unutar grupe. Kroz povijest gledano nisu jedini koji su tako postavili stvari, ali im to polazi za rukom. I dalje je to Arctic Monkeys, a ne Alex Turner & Arctic Monkeys. Što je značajan detalj.
I dok su njihove Domino Records poletne kolege Franz Ferdinand postali zarobljenici vlastitog izričaja, gotovo okamina neprilagodljiva vremenu, prostoru i stremljenjima, Arctic Monkeys su se pokazali hrabrim momcima spremnima na zaokrete, bez obzira što drugi mislili o tome. To je i dalje bend koji se razvija i hvata se u koštac sa svim stvarima unutarnje dinamike. Kao što su nakon drugog albuma „Favourite Worst Nightmare“ Turner i društvo shvatili kako bi nova doza brzih punkoidnih rafala bila kap koja bi prelila čašu i učinila ih lošim britanskim pandanima The Ramonesa, te dozvolili Joshu Hommeu da ih uspori i ubrizga im dozu stoner rocka, tako su i s „AM“ zaključili kako treba uroniti u rekapitalizaciju bogatog britanskog glazbenog nasljeđa.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=bpOSxM0rNPM[/youtube]
Prethodni „Suck It And See“ iz 2011. bio borba koja je trebala pomiriti njihove brit-punk početke i američko stonerstvo, „AM“ je povratak na domicilnu grudu po pitanju zvuka, ali u daleko opsežnijem zahvatu i po današnjim zahtjevnim standardima većeg ispreplitanja raznoraznih utjecaja.
Pjesma „Arabella“ gotovo da je nastala pod direktnim utjecajem riffa iz „War Pigs“ Black Sabbatha, dok je primjerice posljednja „I Wanna Be Yours“ punokrvna R&B stvar, ali ne američkog, već britanskog zvuka, onog koji se tijekom šezdesetih ocrtavao kroz soul Dusty Springfield, da bi ga u današnjici najviše usavršila Emeli Sande, ali taj pristup se osjeti i u dimenziji pratećih falset vokala i u ‘čistokrvnim’ rokerskim brojevima poput „R U Mine“, dok je najjači amalgam tog zvuka i novih sremljenja Arctic Monkeysa osjetan u „Knee Socks“.
Psihodelije se na svoj karakteristični repetitivni način dotiču u „I Want It All“. Svjesni su Arctic Monkeys i neo-Dylanovske priče koju je pokrenuo vunderkind Jake Bugg. Stoga ulaze i u područje croonerstva 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća kroz „No.1 Party Anthem“ i “I Wanna Be Yours”, dok u „Mad Sounds“ sličnog ozračja najviše inspiracije crpe iz opusa Lou Reeda. U „Why’d You Only Call Me When You’re High?“ i „Snap Out Of It“gotovo da u potpunosti skidaju rokerski outfit i postaju pop izvođači fokusirani na plesni tempo i još jednom uspijevaju u još jednoj transformaciji koja je započela uvodnom „Do I Wanna Know?“ koja je ujedno prvi i najsnažniji glasnik ‘novog britanskog coola’ koji su Arctic Monkeys upotpunili i izgledom pristojnih dječaka u sakoima i bijelim košuljama.
Svrsishodno, prevladava ljubavna tematika, što grupu u ovom trenutku čini prvom velikom stanicom za unovačivanjem šiparica u rock. Uz bitnu razliku što taj isti zvuk ugodno titra srce i onima daleko starijima u toj priči. Pomiriti te dvije stvari uistine ne može svatko, a Arctic Monkeys su malo-pomalo postali jedan od najznačajnijih bendova današnjice. Dokle god su u istraživačkom modu nema razloga da tako i ne ostane.
Ocjena: 9/10
(Domino Records/Dancing Bear, 2013.)