Laibach je u Boogaloou proslavio trideset godina karijere, odnosno na istom onom mjestu gdje je davne 1983. grupa po prvi put nastupila u Zagrebu.
Laibach je u Zagrebu proslavio trideset godina djelovanja na istom mjestu odakle je, slobodno se može zaključiti, sve i počelo. Taj prvi legendarni koncert održan je 1983. godine u tadašnjoj dvorani Moša Pijade, današnjem Boogaloou.
Nakon njega započelo je razdoblje najkontroverznije karijere jednog benda/projekta u tadašnjoj povijesti bivše socijalističke države. Koncert je za sve koji su ga pohodili bila izuzetno glasna predstava protkana elementima i simbolima totalitarizma, što je za dobar dio društevno političkih struktura bio znak za uzbunu. Tijekom koncerta je na projekciji bila prikazana Titova slika i muški spolni organ, što je bilo dovoljno da policijske snage prekinu koncert.
Nije to bilo protumačeno kao nešto što oštro kritizira totalitarizam općenito, već u najmanju ruku kao buđenje neonacizma združenih subverzivnih snaga Slovenije (koje su eto došle i u Hrvatsku) koje predvodi bend koji pjeva na njemačkom jeziku. Nisu se samo društveni dušebrižnici propeli na zadnje noge, već je u stupanj pripravnosti bila stavljena tadašnja milicija pa čak i neki vojni garnizoni. Igranje sa simbolikom i uniformama koji su u kolektivnoj svijesti bili duboko vezane za nacističku Njemačku za mnoge je bilo previše. No kako bilo, Laibach se može uzeti i kao dobar primjer za gledanje stupnja slobode u Jugoslaviji, jer pored svih skandala, otvorenog provociranja, i hoda po rubu, pa čak i prvog proglašavanja svoje utopijske države u prosincu 1990. u Trbovlju koja ima svoj novac i putovnice za „svoje građane“, rad grupe nikada nije bio predmet kaznenog procesuiranja i zatvaranja članova grupe. S godinama koje su slijedile pokazalo se da je Laibach bio samo (i isključivo) umjetnički proročanski subjekt svega što se događalo na ovim prostorima, ali i globalno, jer totalitarizam je samo promijenio svoje lice. Sada je nasmiješen i podjarmljuje kroz financijske sustave.
Koncert Laibacha u Zagrebu u sklopu „Revisited“ turneje okupio je uglavnom stare poklonike koji su pristojno napunili Boogaloo kako bi uživali u koncertno presjeku jedne značajne karijere. Nije to samo bilo nizanje starih hitova uz euforiju publike već odlična konceptualna predstava koja je potvrdila nekoliko stvari.
Prvo; filozofija Laibacha je i dalje aktualna, iako bi se nakon tridesetogodišnjeg djelovanja i arhaične ikonografije koje se grupa vjerno drži moglo pomisliti da nije tako. Dapače Laibach je možda i aktualniji nego što je to bio tijekom osamdesetih. I dalje je artikuliran i jasan u audio vizualnoj predstavi i svakako potreban u ovo doba u kojem je publika koja već dvadeset godina živi u kapitalizmu s jednakom pažnjom upijala poruke koje su dolazile s pozornice, kao i ona nekadašnja koja je tijekom osamdesetih osjećala kako je socijalizmu odzvonilo.
Drugo; perfekcionistički nastup kao konceptualno djelo ima svoj početak, sredinu i kulminaciju i time još uvijek grupu svrstava među najbolje umjetničke forme koje su ovi prostori iznjedrili.
Treće; Laibach je ostao vjeran sebi (a time i publici) kao subverzivni element koji ne poseže za trendovskim trikovima kako bi se održao na sceni i time poljuljao sve ono što predstavlja.
Četvrto i najvažnije je psihološko filozofska dimenzija djelovanja grupe koja je nakon rezimiranja tridesetogodišnje karijere kristalno jasna, a to je da pored cijele ikonografije čija funkcija i jest da se nikoga ne ostavi ravnodušnim, Laibach kao projekt je duboko humanog karaktera. Njihova predstava i jest u funkciji buđenja pojedinca iz svakodnevne životne narkoze u kojoj robotski izvršava svoje postojanje. Laibach je artističko ogledalo društva i života, a to što je za neke gledanje u ogledalo šok, to je druga stvar.
Koncert u Boogaloou započeo je sporo i potmulo. „Mi kojemo bodočnost“, „Smrt za smrt“, „Brat moj“, valjale su se neumoljivo i prijeteće i one najstarije obožavatelje prisjetilo na prvi album grupe. Ritam se tijekom koncerta postepeno ubrzavao, a euforija publike je rasla kad su na red došle „Tanz mit Laibach“ i „Gebur Einer Nation“.
Video projekcije na velikom platnu iza grupe besprijekorno su pojačavale dojam nastupa koji je trajao nešto više od sat i pol. Možda je šteta što se nije našlo prostora za „Sympathy For The Devil“ ili pak „Acros The Universe“, koju bi odlična pjevačica i klavijaturistica Mina Špiler sigurno kvalitetno izvela, no mjesta za nezadovoljstvo u ukupnom dojmu nije bilo.
Za razliku od razmišljanja, koje je došlo po izlasku iz dvorane, o tome što se sve promijenilo u posljednjih trideset godina, a da je Laibach i dalje ostao isti. Ili je to samo zabluda?