Mini fenomen zvan Amira Medunjanin se nastavlja dobivši još jednu potvrdu u obliku unaprijed rasprodanog koncerta u Zagrebačkom kazalištu mladih u sklopu 9. Vip Zagreb Jazz Festivala.
Zašto mini fenomen? Iz razloga što Amira Medunjanin Amulette još uvijek nije počeo puniti velike koncertne prostore, a po tome kako se razvija situacija, uskoro će moći. Priča se zahuktala i ljetos privukla iznimnog pijanistu Bojana Zulfikarpašića kad je održan koncert u Rovinju u postavi koja je nastupila i sinoć u Zagrebu. S elementom klavira Amira Medunjanin Amulette više nije neki granični world music etno eksperiment, već punokrvni fusion bend koji je s jazzom uspješno stopio balkanski tradicionalni melos na potezu od Bosne i Hercegovine do Makedonije.
Amira Medunjanin Amulette je nova vrijednost i to fantastična nova vrijednost koja u sebi pomiruje toliko, gotovo, nespojivih različitosti u kompaktnu cjelinu koja se i neukom uhu čini tako logičnom i jednostavnom. U ovim tranzicijskim desetljećima u glazbenoj vizuri razvila su se dva osnovna pogleda na stvaralaštvo: onaj usmjeren ka zadovoljavanju kriterija stranog tržišta i onaj koji je fokusiran na domaće tj. regionalno dvorište. Obično oni usmjereni prema zapadu su u domaćim okvirima ostajali jednako tako minorni. Bolje prolazi glazba orijentirana na ‘ovdje i sada’ kao što ista ima i bolje predispozicije za odlazak u druga govorna područja gdje god ima dovoljno iseljeništva da napuni neki prostor. Pomiriti ta dva dijametralno suprotna startna određenja u glazbi nije se činilo pretjerano mogućim i uspješnim, a onda se pojavila Amira Medunjanin i napravila kvantni skok iz okvira u kojima je već desetljećima Hanka Paldum kraljica jednog zvuka i jednog podneblja.
Možda sad kad se ‘sjeme’ primilo se sve čini laganim ili logičnima, ali rizik je bio golem. Trebalo se odvažiti i iščupati sevdah iz kafane, preoblikovati ga, te potom servirati pred potpuno drugačijom klijentelom. Nekako kulturološki gledano gotovo da je nevažno koliko su tim potezom Amira & Amulette sebi priskrbili ugledne gaže (pred stranom publikom) od Alpa pa nadalje, ako se uzme efekt u regiji. Jer publika joj je vjerna i pokriva široki populacijski spektar i što je najvažnije koliko god da je sve umočeno u sevdah, jednakim intenzitetom izlazi i jazz.
Obzirom na prilike i minorno mjesto koje jazz zauzima u ovom našem pasivnom kraju, bez obzira na to što tu ima, jelte, i nekih gradova, uloga Amire Medunjanin čini se gotovo kao opismenjivačka.
Iskreno kazano, ako ona ne proširi misao jazza na Balkan, ne znam tko bi to drugi mogao u ovom trenutku. Jer formula je izvrsna, namjerno ne kažem savršena jer je puna suprotstavljenosti što je čini privlačnom. Samu glazbenu kontroverzu potencira i sama Amira Medunjanin na nastupima igrajući tu igru u kojoj je ona prkosno buntovno balkansko čeljade koje i pravila u ponašanja u jazzu želi mijenjati, napraviti od koncerta ugodno sijelo, iako glazbeni okviri vuku u drugom smjeru. Progovoriti i kad naizgled ne bi trebala. Uskomeša time emocije publike, i opet dobije pozitivan efekt, jer istu dublje prožme glazbom. I što je najvažnije publika ne treba tu hiniti neko razumijevanje maglovitih stranih obrazaca, ona jednostavno razumije i osjeća. Posebice ženski dio publike. Amirina izvedba je neprikosnovena, dikcija izvrsna, kao i interpretacija, a tekstovi tradicionalnih pjesama puni začina i znakova stoljetne ženske prkosnosti unutar patrijarhalnih okova surovog podneblja. Gotovo tajni jezik u kojem je sve izrečeno prikriveno i u znakovima, od erotike koja diše kroz senzualnost sitnih detalja, to tipičnog ‘nabijanja rogova mužjaku’.
Koncert u ZKM-u bio je primjer stapanja publike i pjevačice. Amira i glazba koja se izvodila bila je samo medijator koji iskonski otpušta nakupljeni stres i neizvjesnost prisutnih, bilo je to sijelo puno magičnih priča, prisjećanja prošlosti i crpljenja malih mudrosti. Koncert je trajao dva sata, a mogao je i još dva. Opčinjenost se mogla rezati u dvorani ZKM-a. Zrakom se miješao sevdah i jazz kao što se dimovi s dvije različite vatre stapaju u jedan, kao živo svjedočanstvo da živimo na rasjedlini na kojoj je kolidirao Zapad i Istok. A jedino što iz te stoljetne kolizije je uvijek izlazilo snažno, postojano i oplemenjeno bila je glazba, još od onog trenutka kad su se nakon bitki spojili bubnjevi zapadnih vojski i zurle istočnih.
Ako je klica jazza bačena onog trenutka kad se truba susrela s bubnjevima, onda je možda i ovo što radi Amira Medunjanin Amulette samo povratak jazza u njegovu pra-postojbinu. Možda od tuda i ta sinergija i gotovo primordijalna magnetičnost cijelog tog glazbenog sklopa u kojem publika ne želi da glazba stane.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
