Svibenova prilagodba može se čitati kao uprizorenje košmarne vizije nepravednog svijeta. Impresivno i opojno.
U programskoj knjižici predstave, redatelj i autor dramatizacijskog scenarija Zlatko Sviben navodi kako se prilikom adaptacije romana „Zločin i kazna“ (1866) Fjodora Mihajloviča Dostojevskog kazališnim daskama, osim na izvornik oslonio na još dva predloška – dramske obrade Bernarda-Marie Koltesa („Proces ivre“, 1971) i Gastona Batyja („Crime et Chatiment“, 1933) – odnosno da se „ruskoga romanopisca u ovoj izvedbenoj prilici iščitavalo baš i s triju razlikovnih dramatizacijskih motrišta (ansamblgrađanski, socijalmoralni, postdramskolirski)“, kao i da se vodilo računa o bilješkama Dostojevskog koje potvrđuju da je pisac ozbiljno razmišljao o iznošenju priče u prvom licu ili u obliku zločinčeva ispovijednog flashbacka, što je Svibenu ponudilo argument za istodobno uprizorenje tzv. objektivne i nutarnje inačice događanja.
Njegova se postava u zagrebačkom kazalištu Gavella zacijelo može čitati i kao, recimo, ekspresionistički-modernističko uprizorenje – poprilično impresivno – košmarne, bunovne, grozničave vizije svijeta kakvim ga doživljava psihički rastrojen glavni (anti)junak, student prava Rodion Romanovič Raskoljnikov koji u šezdesetim godinama 19. st. u Sankt Peterburgu sjekirom (koja kao znak smrti resi plakat, ali u predstavi ne postoji kao rekvizit!) ubije i potom opljačka mrsku mu staru lihvaricu Aljonu Ivanovnu te pride, silom prilika, i njezinu trudnu sestru koja je slučajno naišla u zao čas. Elegantna, estetizirana, pregledna i u svakom pogledu uigrana, uštimana i pomno podešena cjelina, primjereno je debalansirana, rasklimana, rastrzana, iskidana podmetanjem klipova kaotičnosti, posve u skladu s preokupacijama Dostojevskoga koji je portretirao burna ljudska stanja prikrivena ispod gornjeg površinskog sloja, iza onoga što se pristojno pokazuje javnosti. U skladu i s perspektivom Raskoljnikova koji u svom nemiru registrira samo odabrane, nevesele i uznemirujuće segmente zbilje. Život, dakle, ni po piscu, ni po njegovu junaku, nije uredna, uzročno-posljedično logična pripovijest s uvodom, zapletom, raspletom i svršetkom, ni lijepo umotan paket urešen mašnicom u boji, nego neuhvatljiv i običnom smrtniku nerazumljiv zbroj niza silnica što se neprestano sudaraju i sukobljavaju na najneočekivanije načine.
Razvijajući taj fon, Svibenov „Zločin i kazna“ nudi dvoipolsatnu seriju zamamno uznemirujućih snolikih prizora u kojima se ružno spaja s lijepim, ugodno s jezivim, grubo s nježnim, a koji se nerijetko, „filmskom montažom“ – flashbackovima i gdjekad nemilosrdno naglim rezovima – prekidaju prije svršetka i hitro zamjenjuju jedan drugoga, što se ostvaruje uz nemalu pomoć izvrsno osmišljenih i izvedenih glazbenih (skladatelj Darko Hajsek), zvučnih, svjetlosnih (Zdravko Stolnik) te scenografskih efekata i rješenja.
Dojmljivom scenografijom Ane Martine Bakić i Ivane Knez dominiraju veliki pomični kubusi koji po dubini dijele prostor na nekoliko odsječaka te (ekspresionistički) smanjuju perspektivu, a čiji su zidovi urešeni rukopisno ispisanim riječima, što vizualno asocira kako na knjiško podrijetlo teksta, tako i na, recimo, misaoni nered u umu protagonista, inteligentnog i obrazovanog, ali nezrelog i nestrpljivog nezadovoljnika izjedenog nemogućnošću žurnog ispravljanja krivih Drina (ili Krivih Neva), jalovog buntovnika protiv licemjerja i nepravdi svijeta što ga okružuje, duboko pogođenog vlastitom nemoći da sve oko sebe dovede u red.
Nadmoćna prevlast crne i bež stvara hladnjikavo-mračan ugođaj, dobar je dio cjeline obilježen jakim sjenama, često uz „prijeteće“ osvjetljenje odozdo, a premda su mjesta zbivanja mahom neugledni objekti poput krčme i bijednih stanova i sobičaka, većina likova nosi razmjerno otmjene kostime (Marita Ćopo) od finih, često blago svjetlucavih tkanina. Njihova načelna nepripadnost ambijentima i njihovim žiteljima diskretno doprinosi začudnosti, baš kao i funkcionalna odluka da unutarnje monologe likova čujemo preko zvučnika i mikroporta, a dijaloge bez njih.
U središtu tog umješno organiziranog bunila nalazi se njegov generator i njegova središnja žrtva, Raskoljnikov u predanoj izvedbi Franje Dijaka koji, zabijeljena lica, s tamnim kolobarima, raskuštrane kose, kroz dva i pol sata trajanja održava tenziju osobitosti kakvu glavni junak i treba nositi, uspješno postavljenu već u uvertiri, u kojoj publika, ulazeći u dvoranu zatječe Raskoljnikova kako odsutno zamišljen sjedi na pozornici, dok njegova razmišljanja slušamo sa snimke, preko zvučnika. U ansamblu beziznimno sporednih likova, važnijih ili manje važnih satelita središnjeg lika – svi glumci osim Dijaka i Grabarića tumače više uloga, što je još jedan doprinos doživljaju izmještenosti iz prepoznatljive realnosti – priliku za pariranje Dijaku dobio je (i iskoristio) tek Ozren Grabarić koji je u otjelovljenju lukavog, komunikacijski nadmoćnog policijskog pristava Porfirija Petroviča fino spojio duhovitost s autoritativnošću te pisanu riječ na kazališne daske donio s više od daška životnosti i dodanog značenja.
(GDK Gavella, Zagreb, 21. siječnja 2014.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
