Nepromjenljiv i tvrdoglav, dubrovački kantautor u poznim je sviračkim godinama postao jedan od onih koji idu protiv struje. Jučer je nastupio u šibenskom HNK-u.
Ibrica Jusić je apsolutno out. Radiopostaje ga izbjegavaju jer mu pjesme traju debelo preko tri minute, pa ne stanu između reklama. Diskografi mu nekako dopuštaju da objavljuje albume s obradama poznatih hitova, jer misle da onih 50 preostalih Hrvata koji kupuju CD-ove nikad nisu čuli za njega. Mediji će mu pokloniti donji lijevi stupac u drugom dijelu novine tek kad ga opet uhvate s kakvom dugonogom i puno mlađom. DJ-evi ga ionako nikad nisu doživjeli, jer ne svira ritam uz koji se pije. Njega se sluša, a za slušanje vremena već odavno nitko nema.
I onda Ibrica dođe u Šibenik i napuni kazalište. Dobro su Šibenčani prošli, jer Hrvatskom su jučer harali i Massimo i Belan i Prljavci, i svi oni koji su u konstantnoj utrci za radijskim hitom. Samo Partibrejkerse i Ibricu Jusića – jučerašnji valentinovski odabiri Zagreba i Šibenika – nije briga hoće li imati hit. Hitove su ionako izmislili potkupljivi radijski urednici, a kad njima pridodamo i diskografe koji ne vole muziku i medije kojima već odavno nije stalo, dolazimo do neminovne promjene početne teze – Ibrica je itekako in. Nepromjenljiv i tvrdoglav, kakav već jest, on i njemu slični predstavljaju otpor sveprisutnom zatupljivanju u eteru. A otpor je uvijek u modi.
Dakle, moguće je da lik stoji dva sata sam s gitarom i ne dosadi. Moguće je da se pola koncerta pjeva na francuskom i talijanskom, moguće je da pjesma traje pet minuta i ima stotinu stihova, moguće je da zvijezda večeri ima 70 godina. I da pritom nitko ne napusti kazalište (statistički nebitno, ali jedan je stariji par ipak otišao prije kraja). Radio nas znači drži u zabludi, stvarnost je – tko bi rekao – ipak drugačija. Otpor, a ne nostalgija. Dobro, možda ipak malo nostalgije…
Pjevao je i svirao Ibrica sinoć „Ne me quitte pas“, prepjevao nekoliko puta Cohena, u dva, tri navrata upao u sevdah, odradio one najpoznatije „Jubi sam vašu ‘ćer“, „Trubač sa Seine“ i „U svakom slučaju te volim“, završio s „Mačkom“. To je onaj nostalgični dio. Onaj drugi dio, onaj koji ima veze s inatom kojega ovaj Dubrovčanin vjerojatno nije ni svjestan, događao se između pjesama. Ibrica se nakon svakog posljednjeg akorda pjesme oporavljao, dolazio k sebi, izlazio iz pjesme, odvajao se od nje da može ući u iduću. Proživljavao je znojno svaku po tisućiti put u životu. To je ono u što su nas ignorantski mediji umalo uvjerili da više ne postoji, već da smo osuđeni na falš i plastiku.
Lako je tako biti revolucionar i u sedamdesetoj. Kad je većina drugih uniformirana, ukalupljena i pohlepna, dovoljno je tvrdoglavo ostati vjeran sebi i ustrajati u jedinstvenosti. Pa makar zato i ostao bez radijskog hita zadnjih dvadeset godina. Pa makar se zato nakon dva sata u šibenskom HNK-u morao vratiti na dva bisa. Ostali smo, doduše, zakinuti za „Čovjeka bez kafića“ i „Nepal, Ganges…“, ali to smo mu oprostili. Svaka odsvirana sinoć je valjala; dovoljno velika da ne stane između reklama, dovoljno stvarna da stane u srce.
Jesmo li spomenuli psa? Da, bio je i on. Bond. Pas Bond.
Tekst objavljen u suradnji s portalom Tris.com.hr
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
