Demon za tenor saksofonom nad sićušnom pozornicom u podzemlju popločene Galate ispresijecane kolnicima i obrisima četverokotačnih jurilica hipnotizirao je košnicu zvanu Nublu… Nublu – istočna prijestolnica glazbenog hayala, nad Bosporom što donio je četvorku Istanbul Sessions.
Lebdim sunčanim ulicama Carigrada na još uvijek zimskom vjetru oplemenjenom mirisom prženih inćuna i poveće bijele ribe spremne za kupanje u sitno sjeckanom povrću i za zamatanje lagano zapečenim kruhom na obalama Bospora. Drugdje me taj miris ne bi golicao da se ne radi o Bosporu. Večer prije Ilhan i Istanbul Sessions u skrovitom podrumu majušnog, ali ukusno postavljenog kluba Nublu podno tornja Galate, tik do obale Bospora, napajali su glazbogladne želuce u dvije sesije otpočete iza ponoći. Prelijevajući akorde u osobni narativ, Ilhan pokazuje da ne treba riječ kao medij jer za nijanse života skrivene među starim gradskim rasterom Istanbula nema ispravnih riječi, samo opipljive emocije proizašle iz instrumenata harmoničnog kvarteta… Saksofon je najsenzualniji instrument… Sesija je potrajala do sitnih jutarnjih sati i sve nakon toga je dekadencija. Barem do sutrašnjeg dana. Zaboravljaju se, kako bi rekao Slavko Mihalić, sitničava isprsivanja i napuhavanja samodopadnih proslavljenih pozorničkih imena i prepušta se transu… Kakav je ovo bend, tako mi svega?
Čovjeka što udiše život mjedenom rogu ušivenih tipki vučem za ruku nakon prvog i jedinog koraka što dijeli platformu fantazije od svijeta stvarnosti i dogovaram razgovor. Ovo ne prolazi nezabilježeno… Lebdim osunčanim ulicama Visoke Porte, uspinjući se preko Galate do Taksima gdje u kućercima žile kucavice visoke sablje nad mesnim madracima sinkronizirano započinju svoj performans za turiste, djeca vuku majke prema kolicima s pečenim kestenjem… Moja najdraža prijateljica, njezin ljubavnik, ujedno moj brat, pijanim smiješkom klizimo prema Babajimu – kovnici dobrog zvuka gdje se oblikuje ponajbolja turska glazba – Pandorina kutija koju tek trebamo otvoriti. Uspinjemo se na prvi kat bogate zgrade, prateći topli zvuk saksofona do vrata gdje piše „Recording in progress“ kod producenta koji pogledava tri instrumentalista na ekranu podijeljenom na četiri kvadrata iznad kontrolne ploče.
Potvrđujemo da smo došli razgovarati i producent nas upućuje u dnevnu sobu gdje četvrti dio kvarteta, perkusionist Izzet Kızıl, samozatajan i plah čovjek prodorna pogleda i najspretnijih dlanova na darbuci Bliskog istoka sjedi i nudi nas čajem. Verbaliziram svoju glad na što me nudi „odličnim domaćim kruhom. Jako je dobar.“ Najprije odbijam nadajući se skorašnjem razgovoru. Tričetvrt sata kasnije, glad prevladava, razgovor s Izzetom je obavljen, ali ne i s Ilhanom i odlazim do frižidera, kao u svojoj kući posežem za orošenim mlijekom i spravljam instant kavu s istim prohladnim mlijekom i umačem pola šnite odličnog, domaćeg kruha i utažujem glad. Nasmiješeni saksofonist napokon dolazi i zajedno zasjedamo na balkonu već obavijenom u rani mrak. Svježe je, ali nikome ne smeta. Basist Alp Ersönmez izlazi u bijeloj kratkoj majici, mota duhan i tapka iznad nas, vječno hiperaktivan, a Ilhan dječački ispituje koji medij predstavljam. U neformalnom dijelu govori kako je tu tek na nekoliko dana u koje je ubacio pet dana u studiju i čak dva nastupa u Nublu – klubu kojem je vlasnik, a u Velikoj jabuci također vodi istoimeni pandan. Razgovaram s njim nekoliko sati prije novog nastupa u Nublu (koji se pokazao još transcendentalnijim iskustvom) i svo pretjerano ranije oduševljenje tijekom i nakon razgovora raste kao nabujali domaći kruh…
Ilhane, ulovili smo te pred kraj snimanja za ovu sesiju i svega par sati prije nastupa. U kojoj je fazi album?
Ilhan Erşahin: Upravo ga završavamo. Ujutro letim za New York.
… Zbilja lako mijenjaš kontinente.
Ilhan: Da. Došao sam snimati i svirati.
Pa kakvi su dojmovi iz studija?
Ilhan: Mislim da će to biti jedan vrlo fini album, (okreće se Alpu koji na hladnoći terase chilla u kratkoj bijeloj majici) zar ne Alp?
Alp: Mislim da hoće (potvrđuje samozadovoljnim smiješkom na licu).
Ono što smo dosad čuli bilo je zapanjujuće, kao i dosadašnje izvedbe Istanbul Sessionsa. Malo smo ti ukrali pokoju minuticu s pulta za miksanje i spremili je u telefone…
Ilhan: (smijeh) Može.
Ilhane, prije svega moramo razjasniti pojam Nublu. Naime, isprva sam mislio da se radi samo o imenu kluba u Istanbulu, ali postoji i njegov njujorški pandan. Tu je Nublu Records, Nublu festival u Sao Paolu, Nublu majice (smijeh), ali prije svega postoji nešto što bismo mogli nazvati Nublu zvukom. Što je zapravo Nublu kao tvoja kreacija?
Ilhan: Nublu je izvorno kao pojam nastao iz stila specifičnog za moj bend u New Yorku krajem devedesetih. On je primijenjiv i na ovaj bend (Istanbul Sessions, op.a.) jer je ekstenzija onog što radim. Ne radi se o čistome jazzu, elektronici, rocku, hip hopu, a opet vapi za imenom. Trebali smo imenovati taj zvuk koji bi netko možda nazvao acid jazzom, ali meni se činilo da nijedno ime nije odgovaralo onome što smo radili. Jednog sam dana shvatio da trebam dati ime svome klubu, ali i zvuku i odlučio da to bude Nublu. Dalje>>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
