Boa je ispunila Vintage Industrial Bar i okrunila nastup s tri bisa. Nije bio u pitanju samo nostalgičarski trip publike, Boa proživljava uspješnu unutrašnju transformaciju i to donosi dobre rezultate.
U redovima pionira zagrebačkog art pop rock sastava Boa počeli su se događati značajni pomaci. Za početak bend je neočekivano ubrzao diskografsku aktivnost. Album „VII“ objavljen je 2012. (ujedno je to bio i prvi za Menart nakon odlaska iz Dancing Beara), da bi odmah sljedeće 2013. slijedio „Indigo“ s bitnom opaskom da je su „VII“ i „Indigo“ sušta suprotnost – i to u korist „Indiga“ kako to vidi autor ovih redaka.
Dok se „VII“ činio kao zatvoreno sijelo glazbenih znalaca koji su izgubili interes za komunikaciju sa vanjskim svijetom i potpuno prepušteni svijetu vlastitih paradigmi, „Indigo“ je nagli zaokret ka ponovnom uspostavljanju komunikacije s publikom. Na „Indigu“ je uočljiva i solidna doza otvorene socijalne angažiranosti, one koju je Boa imala primjerice na „Milion“, kao i potpuno otvaranje nasljeđu osamdesetih iz kojeg je bend proizašao. Može se reći: na sreću. Nema tu više pokušaja koketiranja s glazbenim momentima sadašnjosti kao što je to primjerice bilo uočljivo još od albuma „Dnevnik putovanja, skice ostanka“ od kada je bila na snazi ona česta veteranska boljka da pokažu mladcima kako su su stanju hrvati se s novim trendovima i novim gradivom.
Taj zaokret „Indiga“ donio je u četvrtak u Vintage Industrial Baru i ‘nagradu’ publike koja se doslovce tiskala u plesu pred pozornicom u zvučnoj (svakako ustaljenoj i prepoznatljivoj) virtuoznosti i profesionalizmu grupe ispred koje od njenog početka stoje pjevač Mladen Puljiz i gitarist Slavko Remenarić, a to se može reći i za basista Zvonimira Bučevića – Buča koji već više od 25 godina predstavlja kičmu ritam sekcije ovog benda.
„Čovjek sa zvijezda“, „Pravo vrijeme“, „Protiv struje“… nizale su se u prvom dijelu pjesme s novog albuma koje su imale komunikativni retro štih osamdesetih i osjećalo se kako su ih ‘vječito nasmijani’ Puljiz i glazbeno mu društvo izvodili jednako sa srcem, kao i pažnjom za usklađenost u najsitnijim finesama muziciranja i igrama unutar aranžmana. Jednako kao i na albumu, tako je u drugom dijelu koncerta uistinu ugodno iznenađenje predstavljalo gostovanje Ivane Kindl, koju je Puljiz dodatno predstavio ‘sve češćom članicom’ Boe.
Zašto ugodno iznenađenje? Da ne ispadne da je riječ o ispraznom fraziranju. Za početak to je čini se početak jedne kvalitetne i smislene suradnje za obje strane. Boa je kroz Ivanu Kindl pomladila vokalnu strukturu uistinu kvalitetnom pjevačicom. Kolanje te novi krvi dizalo je i adrenalin u publici. Izvedeni dueti „Uspomena sna“, „Indigo“ i posebice pjesme „Kao mir“ bili su najbolji primjeri kvalitetnog srastanja dva svijeta, tj. vokala. „Kao mir“ posebno treba izdvojiti, jer teško je ne poreći da je Josipa Lisac te 1995. godine u duetu s Puljizom Boi učinila medvjeđu uslugu svojom vrhunskom izvedbom čineći tu pjesmu koncertno skljaštrenom (osim u nekim rijetkim situacijama kad je bila gost na pozornici), a logično je da je trebala biti adut.
No izvedba Ivane Kindl ponovno ju je oživjela na pravi način, a također treba napomenuti da je izvrsno i efektno izvela i „Milion“. Što se tiče Ivane Kindl ona je konačno kroz pjesme Boe svoje glasnice ispunila smislenim emotivnim sadržajem. Posebice i kad vrisne i zareži, što voli učiniti. Ne odjekne to onda isforsirano. A nekako je svih ovih godina Ivana Kindl muku mučila sa sadržajem. Pratila ju je skoro identična karma kao i njenog kolegu Jacquesa Hudeka s kojim je na početku karijere zajedno na pozornici Saxa prožvakavala obrade… U tom prošlom desetljeću, kad su na našoj estradi isplivala neka ‘rasna grla’, ali im nitko nije mogao udahnuti dublji smisao od soundracka reklamnih slogana primjerenih za dječje rođendane.
Ovo je, po mojem skormnom sudu, bio prvi pravi trenutak jako dobro poentirane i pametne iskorištenosti njenog glasa, čak se i estradni refleks poticanja publiku na dobro raspoloženje (koji je Kindl s godinama usvojila i pretvorila u instinktivno ponašanje) dobro uklopio među ‘vremešnu muzičku gardu’ koja više pažnje posvećuje sreći i uživljenosti zajedničkog muziciranja, nego sitnim komunikacijskim trikovima s publikom.
Jest da su ih pjesme održale sve ove godine i da su uspjeli zadržati status kvalitetnog benda, ali su isto tako klizili i u scenski autizam. Neočekivana kombinacija s Ivanom Kindl neočekivano je unijela i novi odnos snaga. A to je svakako uzbudljivo, kako za bend, tako i za publiku, koja je usput rečeno izmamila tri bisa.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
