Zdenka Kovačiček Ellu je Fitzgerald oživjela suosjećajnom neposrednošću, a njene pjesme izvodi, dakako, suverenom uvjerljivošću. Vanda Winter odgovarajuće dočarava atraktivnu ženstvenost Marilyn Monroe i pjeva bolje od nje.
Pod boljim podrazumijevamo bolje u tzv. objektivnom smislu – Winter ima školovaniji, jači, raskošniji glas i njime vlada posve sigurno i kontrolirano. Što će reći da je zapravo drukčiji tip pjevačice od MM koja je bila sjajna na svoj način, naizgled bojažljivo pjevušeći više kao za sebe i malo društvo negoli za cijelu dvoranu i široku publiku. Intimno, sugestivno, zavodljivo, osobno.
Godine 1955. filmska zvijezda Marilyn Monroe iskoristila je svoj utjecaj da vlasnike mondenog losanđeleskog noćnog kluba Mocambo nagovori da na pet večeri angažiraju crnoputu pjevačicu Ellu Fitzgerald. Premda su, prema nekim izvorima, u Mocambu i prije Fitzgeraldeove nastupali neki tamnoputi izvođači, bio je to velik potez u vrijeme snažne rasne segregacije, kad je malo kojem „obojenom“ glazbeniku bilo dopušteno biti zvijezdom „važnog“ koncertnog prostora.
Rečena epizoda nije često spominjana u kasnijim osvrtima na živote i djela dviju velikanki te je američko britanska spisateljica Bonnie Greer, kako sama veli, morala uložiti dosta istraživačkog truda kad ju je odlučila pretočiti u radijsku dramu, premijerno emitiranu 2005. Tri godine poslije „Ella i Marilyn“ stigla je i na britansku pozornicu.
U zagrebačkom kazalištu Komedija, duodrama obilata glazbenim brojevima što ih izvođačice pjevaju uz pratnju Komedijina šestočlana jazz komba (pijanist Joe Kaplowitz, gitarist Ante Mažuran, kontrabasist Mladen Baraković, trubač Ramon Reberšak, saksofonist Zdenko Ivanušić i bubnjar Borna Šercar) koji je neprestano nazočan na pozornici, obogaćena plesnim točkama Komedijina baletnog ansambla (Mateja Ivanković, Petra Radošević, Morana Paškiević, Dejan Jakovljević, Emil Kuzminski, Zoran Simikić) i kratkim nastupom Dražena Čučeka u ulozi najavljivača, postavljena je u prijevodu Davida Stoppera i u režiji Nine Kleflin kao dvoičetvrtsatni komad koji nudi ponešto prostora za sažimanje.
Sastavljen kao lanac naizmjeničnih epizodica monologa i pjevačkih brojeva jedne i druge junakinje, da bi u drugom dijelu došlo do njihova susreta i druženja u Mocambu, dijelom kao možebitno prisjećanje ostarjele Fitzgerald, komad se ponajprije bavi onime iza blještavog lica uspjeha i slave, odnosno ljudskim dvojbama i nesigurnostima dviju širom svijeta obožavanih umjetnica. Komplicirana MM, čija je tragedija, kako netko reče, bila u tome što je imala puno razumijevanja za druge, ali nije uspjela razumjeti sebe, željela bi se afirmirati kao „ozbiljna“ glumica te žudi za ulogom Grušenjke u filmu „Braća Karamazovi“ (koji će biti dovršen 1958. u režiji Richarda Brooksa, s Grušenjkom u interpretaciji Marie Schell), a k tome je tišti osjećaj da ne živi svojim životom, nego životom ideje o holivudskoj glumici koji joj nameću drugi.
Skromna i nepretenciozna Ella Fitzgerald doima se čvrsto na zemlji, no i njeno je djetinjstvo bilo teško, a umjesto pjevačice željela je biti plesačica. K tome se, dakako, svakodnevno suočava s rasnim predrasudama. Nemirna Marilyn skončat će kao tridesetpetogodišnjakinja, stabilna Ella dožvjet će sedamdesetdevetu.
(ZGK Komedija, Zagreb, 23. ožujka 2014.)